Na današnji dan: 30. travnja

Eksplodirala najsvjetlija supernova u zabilježenoj ljudskoj povijesti
Na današnji dan davne 1006. godine, dakle u ranom srednjem vijeku, eksplodirala je na nebu najsvjetlija supernova u zabilježenoj ljudskoj povijesti. Riječ je bila o eksploziji zvijezde udaljene oko 7,200 svjetlosnih godina od Zemlje. Nalazila se u zviježđu Vuka (latinski Lupus). Po nekim je izvještajima vizualna veličina te supernove iznosila kao pola Mjeseca, a svjetlost je bila tako sjajna da se po noći moglo vidjeti objekte na Zemlji, a neki smatraju da se čak moglo i čitati. Da budemo precizni, navedena supernova eksplodirala je, dakako, oko 7,200 godina ranije, a 1006. godine svjetlost te eksplozije došla je do naše planete. Pretpostavlja se da je do te supernove došlo tzv. “dvostrukim degenerativnim” procesom. Riječ je o situaciji kad se dvije zvijezde tipa bijelog patuljka vrte jedna oko druge (tj. oko zajedničkog centra mase), a zatim se spoje u masu koja može eksplodirati. Pri tome nastaju naročito velike supernove, veće nego u slučaju eksplozije samo jedne zvijezde. Danas se još uvijek u zviježđu Vuka mogu vidjeti ostaci te supernove iz 1006. godine. Imaju oblik velike ljuske promjera čak 20 parseka, što je 65.2 svjetlosnih godina (gotovo kao udaljenost od Sunca do poznate zvijezde Aldebaran).

Legija stranaca sa 65 ljudi suprotstavila se sili od oko 3000 vojnika
Na današnji dan 1863. godine dogodila se bitka koja je postala živuća legenda za francusku Legiju stranaca. Obljetnica te bitke i danas se svake godine svečano obilježava u Legiji stranaca, i to u njenom glavnom sjedištu u gradu Aubagne u južnoj Francuskoj, desetak kilometara od Sredozemnog mora i grada Marseillea. Bitka koja se dogodila na današnji dan doista ima herojski karakter, jer se u njoj jedna satnija od 65 pripadnika Legije stranaca suprotstavila neprijateljskoj sili od nekoliko tisuća vojnika (čak do 3000 protivničkih vojnika stiglo je izgleda na mjesto zbivanja potkraj bitke). O čemu je zapravo bila riječ? Naime, bilo je to doba francuske intervencije u Meksiku, kad je car Napoleon III. ratovao protiv tamošnjih republikanaca, nastojeći ostvariti hegemoniju na Meksikom (to mu je kasnije doista i uspjelo pa je Maksimilijan Habsburški postavljen za cara Meksika po planu Napoleona III.). Dok su francuske trupe 1863. godine opsjedale meksički grad Pueblu, poslan im je s obale opskrbni konvoj sa streljivom, opremom i oko 3 milijuna franaka. Taj konvoj štitila je spomenuta četa Legije stranaca, koja je brojila 65 ljudi. Od toga su bila 3 časnika i 62 legionara. Četom je zapovijedao kapetan Jean Danjou. Kod Palo Verdea četu je prvo napala meksička vojna sila od oko 800 pripadnika konjice. Kapetan Danjou i legionari zauzeli su obrambeni položaj, nastojeći zadržati Meksikance podalje od vrijednog konvoja kojeg su štitili. Pripadnici Legije utvrdili su se u jednoj lokalnoj hacijendi, zvanoj “Hacienda Camarón”. Imala je oko 3 metra visoke zidove. Kad su Meksikanci zahtijevali predaju legionara, ovi su ih odbili unatoč velikoj brojčanoj razlici. Meksička sila od 800 konjanika povećala se ubrzo još za oko 1200 pješaka. Legionari su se svejedno tvrdoglavo branili. Kapetan Danjou pogođen je u prsa i poginuo je, no njegovi su se ljudi nastavili boriti. Kad su ostali bez streljiva, izveli su čak i juriš bajunetima, premda ih je bilo samo šest. Do danas se podvig te čete dobro pamti u francuskoj Legiji stranaca. Četa je uspjela spriječiti Meksikance da zaustave spomenuti logistički konvoj i Puebla je bila osvojena. Danas je umjetna ruka poginulog kapetana Danjoua (pravu je izgubio ranije) najvrjednija relikvija Legije stranaca i svake se godine svečano nosi u procesiji prilikom parade na tzv. “Dan Cameronea” (nazvan po francuskom pisanju meksičkog mjesta Camarón gdje je bila bitka).

Završen Vijetnamski rat
Sjevernovijetnamske trupe 1975. godine osvojile su Saigon čime je završen Vijetnamski rat koji je trajao od 1959. Snage pod vodstvom generala Van Tien Dunga dan ranije započele su završni napad na grad jakim artiljerijskim bombardiranjem, dok su američke trupe i diplomacija žurno evakuirani. Ubrzo nakon početka napada sjevernovijetnamska vojska osvojila je ključna mjesta u gradu, a nakon što su na predsjedničku palaču izvjesili svoju zastavu vlada Južnog Vijetnama je proglasila kapitulaciju. Uz Ho Ši Mina, najpoznatiji sudionik vijetnamskog rata je general Vo Nguen Giap, briljantni vojni strateg koji je porazio i Francuze kod Dien Bien Phua, te izgradio strategiju koja je na kraju otjerala Amerikance iz Vijetnama, čime se uvrstio među najuspješnije vojskovođe 20. stoljeća. Saigon je nakon pada preimenovan u Ho Chi Minh City, a njegov pad slavi se kao Dan ujedinjena Vijetnama.

Pogubljeni Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan
Hrvatski ban i vojskovođa Petar Zrinski i njegov šurjak, plemić i pjesnik Fran Krsto Frankopan, 1671. godine pogubljeni su u Bečkom Novom Mjestu. Dvojica hrvatskih plemića bili su dio organizatora urote hrvatskih i ugarskih velikaša, poznate pod nazivom Zrinsko-frankopanska urota, nezadovoljnih centralizatorskom oklijevajućom politikom Bečkoga dvora, koji je sklapao ponižavajuće mirovne sporazume s Osmanlijama. Godine 1664. carska vojska je strahovito razbila Turke kod sv. Godharda, ali tu pobjedu Leopold I. nije iskoristio nego je sklopio sramotni Vašvarski mir s uvjetima kao da su Turci pobjednici. Hrvatska i Ugarska nisu priznale dogovor s nevjerojatno lošim uvjetima da Turci mogu zadržati sve što su do početka rata osvojili, a kako im je Beč podlom politikom onemogućio da se zakonito izbore za svoja prava, nije bilo druge nego da se hrvatske i ugarske vođe udruže, te da ostvare svoja prava pobunom. Car Leopold I. doveo je hrvatske velikaše 1670. u Beč pod izgovorom pomirenja, ali ih je odmah dao uhititi i zatočiti u jednoj od kula zloglasne tamnice u Bečkome Novom Mjestu. Optužba je bila tako vješto sročena da je osuda mogla glasiti jedino – smrt, te su Zrinski i Frankopan 18. travnja 1671. osuđeni zbog uvrede kralja i izdaje zemlje na strašnu smrt odsijecanjem desne ruke i glave. Kosti dvojice velikana hrvatske povijesti 1919. premještene su u grobnicu u Zagrebačkoj katedrali pod Frankopanovim stihom ‘Navik on živi ki zgine pošteno’.

Rođen Vladimir Vidrić
1875. godine rođen je Vladimir Vidrić, hrvatski književnik. Studirao je pravo u Pragu i Zagrebu, zbog sudjelovanja u spaljivanju mađarske zastave na Jelačićevu trgu u Zagrebu uhićen i osuđen na zatvor. Živio je od odvjetničkog rada, a zbog bolesti je često boravio u Zavodu za umobolne u Stenjevcu, gdje je i preminuo 1909. godine. Pjesme pisao od rane mladosti, njegova poezija spoj je simbolističkih i impresionističkih elemenata. Za života je objavio 25 pjesme. Snažno utjecao na Domjanića, Nazora i druge pjesnike. Oko hrvatskog pjesnika Vladimira Vidrića splele su se mnoge legende, a njegova snažna, samosvojna pjesnička figura ni danas ne blijedi. Svojim kratkim životom, bolestan od shizofrenije u Stenjevcu, samo s jednom zbirkom, objavljenom u vlastitoj nakladi, fascinirao je suvremenike, kritičare i poklonike pjesničke riječi. (www.icv.hr, mh; Fotografija: Ilustracija)