Na današnji dan: 18. lipnja

Premijerno prikazana Grička vještica
U Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu 1918. godine premijerno je izvedena dramatizacija romana Marije Jurić Zagorke ‘Grička vještica’. Priču o progonu vještica u Zagrebu autorica je odjenula u romantičarsko pustolovno ruho koje je i danas jedno od najvećih djela hrvatske književnosti. Djelo je dalo veliki doprinos u opismenjavanju ljudi unutar, ali i izvan granica Hrvatske. Kazališna izvedba požnjela je nezapamćen uspjeh, no unatoč tome pojavile su se i kritike u kojima se autoricu napadalo, a njezin rad nazivalo šundom. No, bilo je onih koji su hvalili dramu. A. V. Kučinić u studiji ‘Czopernicki czeh’ objavljenoj u časopisu ‘Zagreb’ piše: “Pročitavši Zagorkinu Gričku vješticu, neobično sam se iznenadio nad vještinom kojom Zagorka piše o ovom tragičnom razdoblju ljudske povijesti. Ona prije nego što se lati pisanja svoga romana, dobro prouči potrebni povijesni materijal i, prema tome, čine joj nepravdu koji na njezina djela gledaju s visokog pijedestala i njezine romane prezirno guraju među sajmišnu literaturu. Zagorka je svoju Gričku vješticu obradila na temelju krvavih sudbenih ljetopisa starog Zagreba, i to u ono doba kad se kod nas slabo znalo o progonu vještica i kad su, dapače, neki učenjaci tvrdili da u Zagrebu nije bilo takvih progona…” U Jutarnjem listu od travnja 1930. izašla je izjava profesora Horvata u kojoj on potvrđuje autentičnost podataka na osnovi kojih je Zagorka pisala svoje mnogo napadane romane: “Autorica je dolazila u arhiv i dobivala podatke. Mi smo je uputili na znanstvena djela koja govore o tom pitanju (progonu vještica u Hrvatskoj i čitavoj Europi) i moram priznati da je Zagorka uložila mnogo truda da to prouči. Ona je pročitala bezbroj rasprava koje smo pisali… Naravno da njoj kao piscu pripada ‘licentia poetica’, ali gospoda krivo misle da je radnja izmišljena. Pozadina njezinih romana je apsolutno vjerno prikazana. Vrlo štujem Zagorku što svojim romanima popularizira povijest…” Grička vještica nije jedan jedinstven roman, nego ciklus od sedam svezaka. Prvi roman čuvenog ciklusa pod nazivom ‘Tajna krvavog mosta’ počeo izlaziti 1912. u Malim novinama, a tiskan je u svescima. Uspjeh je bio tako živ da su vlasnici tiskare, ne pitajući Mariju Jurić Zagorku, na kraju romana objavili da je to tek uvod i da će se uskoro pojaviti nastavak. Zapregnuta u taj pripovjedačko-novinarski jaram, autorica je pisala iz dana u dan, te uoči I. svjetskog rata (1913.-1914.) objavila ‘Kontesu Neru’, ‘Gričku vješticu’ i ‘Malleus maleficarum’. Poslije rata u ‘Novostima’ i ‘Večeri’ objavila je ostale romane koji se ideološki i tematski nadovezuju na ranija djela: ‘Dvorska kamarilla’, ‘Suparnica Marije Terezije’ i ‘Buntovnik na prijestolju’.Romani objedinjeni pod zajedničkim naslovom Grička vještica pisani su kao romani u nastavcima što govori o gomilanju kratkih epizoda koje se prekidaju na najzanimljivijem mjestu. Napisani su jednostavnim, pripovjednim jezikom uz uporabu germanizama, talijanizama, latinizama. Jednostavno, sažeto, jasno i konkretno što je pokazatelj spisateljičinog novinarskog stila.

Težak poraz Engleza u bitci kod Pataya
Francuska vojska je 1429. godine nanijela je težak poraz Englezima u bitci kod Pataya. Bitka je bila kulminacija kampanje čišćenja doline rijeke Loire od engleske prisutnosti. Iako se pobjeda pripisuje Ivani Orleanskoj, sukob je završio i prije nego je glavnina francuskih snaga stigla na bojište. Britanci su odlučili koristiti svoju standardu taktiku koja im je već donijela velike pobjede. Plan je bio koristiti velik broj strijelaca koji bi zaštićeni iza drvenih palisada i kolaca s lakoćom desetkovali neprijatelja, ali Francuzi su ih taj put uhvatili nepripremljene, a lako opremljeni strijelci bez dodatne zaštite nisu imali nikakve šanse protiv teško oklpljenih konjanika. Englezi koji su nakon propasti opsade Orleansa krenuli napasti Francuse iz Pariza, napravili su kobnu pogrešku kada je dio njihovih trupa tijekom lova otkriven od strane francuskih izvidnica. Odmah po otkrivanju neprijateljskih položaja oko 1.500 teških francuskih konjanika odvojilo se od glavnine vojske i krenulo u napad na oko 5.000 Engleza. Bitka se u vrlo kratkom roku pretvorila u paničan engleski bijeg. Većina britanske lake konjice uspjela je pobjeći, dok su pješadija i strijelci, njih oko 2.500, ubijeni ili zarobljeni. Francuzi su pretrpjeli tek oko stotinu žrtava, a ta pobjeda, koja je za Francusku bila od jednake važnosti kao pobjeda kod Agincourta Englezima, označila prekretnicu u Stogodišnjem ratu.

Zaključena bitka kod Waterlooa
Porazom u bitci kod Waterlooa 1815. godine slomljen je francuski imperij čiji je vladar Napoleon Bonaparte abdicirao po drugi i poslijednji put. Nakon Napoleonovog povratka na vlast početkom 1815. mnoge europske države koje su mu se i ranije suprotstavljale formirale su Sedmu koaliciju i počele s mobilizacijom. Dvije velike vojske susrele su se na polju kraj sela Waterlooa, južno od Bruxellesa u današnjoj Belgiji 16. lipnja, a do odlučujućeg sukoba došlo je dva dana kasnije. Francuzi su s vojskom od oko 72 tisuće vojnika bili pod vodstvom Napoleona Bonapartea i Michela Neya, dok su snage Nizozemske, Hanovera, Nassaua, Brunswicka i najbrojnijih Prusa i Britanaca, brojeći ukupno oko 120 tisuća vojnika, bile pod vodstvom pruskog maršala Gebharda von Blüchera i britanskog vojvode Wellingtona. Napoleon se nadao da će saveznike uspjeti uhvatiti prije nego uspiju spojiti dvije velike vojske, ali početak bitke je zbog mokrog terena odgađao dva dana što se pokazalo jednim od glavnih faktora za krajnji ishod. Francuzi su napali Britance koji su uz izmjenjivanje napada i obrane izdržali do predvečerja kada su forsiranim maršom napokon stigli Prusi i odmah po razmještanju napali i probili francusko desno krilo. Ubrzo nakon toga popustilo je i drugo francusko krilo i sama sredina nakon čega je došlo do raspada moćne Napoleonove vojske koja je pretrpila oko 25.000 žrtava dok je oko 8.000 Francuza zarobljeno. Iste večeri između Wellinton i Blücher proglasili su pobjedu u poslijednjoj velikoj bitci Napoleonskih ratova.

Rođen Paul McCartney
1942. godine rođen je Paul McCartney, britanski glazbenik. Godine 1957. upoznaje Johna Lennona i Georgea Harrisona, s kojima počinje svirati u grupi koja će se ubrzo nazvati The Beatles i u šezdesetim godinama dvadesetog stoljeća doživjeti planetarnu slavu. Pjesme “Can’t Buy Me Love”, “Yesterday”, “Drive My Car”, “Eleanor Rigby”, “Hello Goodbye”, “Hey Jude”, “Helter Skelter” i “Let It Be” samo su neke od najpoznatijih McCartneyjevih pjesama iz opusa s Beatlesima. Paul McCartney je glazbena ikona dvadesetog stoljeća. U Guinnessovoj knjizi rekorda navodi ga se kao glazbenika s najviše pjesama na vrhu glazbenih ljestvica (samo u SAD-u 29 njegovih pjesama “stiglo” je do broja 1. Najbogatiji je glazbenik današnjice, čije se bogatstvo procjenjuje na 1,5 milijardi američkih dolara. (www.icv.hr, mh; Fotografija: Ilustracija)