Na današnji dan: 17. srpnja

Ubijen posljednji ruski car Nikolaj II. Zajedno sa svojom obitelji
Na današnji dan 1918. godine boljševici su ubili posljednjeg ruskog cara Nikolaja II. zajedno s njegovom brojnom obitelji. Nikolaj II. abdicirao je prethodne godine u svoje ime i u ime svog sina carevića Alekseja, koji je bolovao od hemofilije (zbog čega se obitelj uzdala u pomoć mističnog redovnika Raspućina). Obitelj je držana u zarobljeništvu prvo u Carskojem Selu, zatim u sibirskom Tobolsku i na kraju u Ekaterinburgu pokraj Urala, oko 1,700 kilometara od Moskve. U Ekaterinburgu su na današnji dan ubijeni u tzv. Ipatijevljevoj kući (nazvanoj po bivšem vlasniku inženjeru Ipatijevu). Ubijeno je ukupno 11 ljudi:
– car Nikolaj II.
– carica Aleksandra (unuka engleske kraljica Viktorije)
– carević Aleksej (star 13 godina)
– careva kćer velika kneginja Olga (22 godine)
– careva kćer velika kneginja Tatjana (21 godina)
– careva kćer velika kneginja Marija (19 godina)
– careva kćer velika kneginja Anastazija (17 godina)
– dvorski liječnik Jevgenij Botkin
– caričina sobarica Ana Demidova
– dvorski kuhar Ivan Haritonov
– dvorski poslužitelj Alojzije Aleksej Trupp (po vjeri katolik)

Izgleda da je sam Lenjin odobrio smaknuće, zbog opasnosti da proturevolucionarne snage Čehoslovačke legije oslobode Ekaterinburg i carsku obitelj. Na današnji dan rano ujutro izvršitelji su probudili carsku obitelj i rekli im da se obuku zbog navodnog preseljenje na sigurniju lokaciju. Doveli su ih u polupodrumsku prostoriju veličine 6X5 metara. Ušli su ljudi s puškama i počeli pucati na zapanjenog cara i njegovu obitelj. Carica, inače vrlo pobožna žena, pokušala se navodno prekrižiti, ali ni to nije uspjela prije nego je pogođena metkom. One koji nisu umrli od metka, jedan od krvnika je dokrajčio bajunetom. Mrtva tijela žrtava bačena su u tzv. Ganinu jamu, 15 kilometara od Ekaterinburga. Premda postoje razne teorije da je kćer Anastazija preživjela smaknuće, one nisu vjerodostojne, jer su njeni ostaci naknadno identificirani među leševima. Ruska pravoslavna crkva proglasila je kasnije cara, caricu i njihovu djecu svecima.

Završio Stogodišnji rat koji se vodio između Engleske i Francuske
Na današnji dan 1453. godine konačno je završio famozni Stogodišnji rat između Engleske i Francuske. Jedan od najdužih ratova u povijesti, trajao je ne samo 100, nego čak 116 godina, od 1337. do 1453., ali srećom ne neprekidno, nego uz duže ili kraće stanke. Osnovni uzrok rata bilo je englesko polaganje prava na francusko prijestolje. Naime, kad je posljednji direktni potomak francuske kraljevske dinastije Capet umro bez sinova, engleski kralj Edward III. tvrdio je da on treba postati francuski kralj, jer je bio sin kraljice Isabelle, kćeri prethodnog francuskog kralja. Inače, Isabella je poznata onima koji su gledali film Braveheart, gdje ju glumi Sophie Marceau, pri čemu je ona prikazana kao kraljica u ljubavnoj vezi s Williamom Wallaceom (Melom Gibsonom). Engleski kraljevi su se, dakle, od tog vremena smatrali zakonitim kraljevima Francuske i pokušavali su osvojiti francuski teritorij i tako ostvariti svoju vlast nad njime (i u svoj grb su stavili zlatne francuske ljiljane pored engleskih lavova). Stogodišnji rat je dosegao vrhunac 1420-tih, kad su Englezi uz pomoć Burgunđana zauzeli cijelu sjevernu Francusku, a engleski kralj Henrik VI. svečano je krunjen u Parizu za francuskog kralja. Tek je nadljudski napor sv. Ivane Orleanske spasio Francusku od potpunog sloma. Ta je 17-godišnja djevica (pregledom dokazano) povela Francuze u oslobodilačke bitke i uskoro su Englezi potisnuti iz većeg dijela Francuske. Ipak, borbe su se nastavile sve do današnjeg dana, kad su Englezi konačno poraženi. Tog je dana engleska vojska pod zapovjedništvom Johna Talbota, grofa od Shrewsburyja, poražena kod grada Castillona (30 km od Bordeauxa, u poznatoj vinorodnoj regiji). Engleskom zapovjedniku Talbotu ubijen je konj topovskom kuglom, pa je on pao i ostao zarobljen pod konjskim truplom. Ugledao ga je francuski vojnik i ubio sjekirom. Engleski kraljevi nisu više nakon toga pokušavali osvojiti francusko prijestolje, premda su u tituli zadržali naslov francuskih vladara sve do 1801. godine.

Započeo Španjolski građanski rat
Na današnji dan 1936. godine započeo je Španjolski građanski rat, kad su nacionalisti generala Francisca Franca podigli ustanak protiv vladajućih republikanaca. Zanimljivo je da je ustanak započeo u Španjolskom Maroku, dakle u Africi. Naime, sjeverni dio današnjeg Maroka bio je u to doba još pod španjolskom kolonijalnom vlasti. Upravo je u tom kraju postojala velika koncentracija nacionalista, koji su podigli ustanak, a potpomoglo ih je i lokalno muslimansko stanovništvo. Zanimljiva je činjenica da se u trenutku dizanja ustanka general Francisco Franco nalazio na Kanarskim otocima. Naime, onamo je u doba njemu neprijateljske republikanske vlade bio premješten s pozicije načelnika glavnog stožera španjolske vojske. Dakako, taj premještaj general Franco doživljavao je kao svojevrsno istjerivanje. Nakon dizanja ustanka, Franco je već u sljedećim danima odletio s Kanarskih otoka u Španjolski Maroko, koji je pristao uz njegove nacionaliste. Franco je ondje preuzeo zapovjedništvo nad Afričkom armijom, s namjerom da ju se upotrijebi za zauzimanje ostatka Španjolske. Gotovo polovina Španjolske već je u prvim danima pristala uz nacionaliste i započeo je krvavi rat između tih dviju polovica zemlje.

Ispaljen nuklearni projektil iz tzv. “atomske puške”
Na današnji dan 1962. godine po prvi i jedini put ispaljen je nuklearni projektil iz tzv. „atomske puške“. Riječ je bila o američkom lakom lanseru imena „Davy Crockett“ (nazvan je po povijesnom junaku iz slavne Bitke za Alamo). „Atomska puška“ tipa „Davy Crockett“ bio je vjerojatno najlakši lanser nuklearnog oružja ikada napravljen, lakši čak i od „atomskog topa“ koji je ispaljivao granate s nuklearnom bojnom glavom. „Davy Crockett“ je zapravo bio svojevrsni laki bestrzajni top, kojim su mogla rukovati trojica vojnika. Mogli su ga postaviti na tronožac i ispalili nuklearni projektil prema neprijatelju. Nuklearna bojna glava koju je ispaljivao „Davy Crockett“ imala je snagu kao 10,000 do 20,000 kilograma klasičnog eksploziva TNT-a. Dakle, posada od tri čovjeka, s „Davy Crockettom“ utovarenim na džip, mogla je izvršiti „artiljerijski“ udar jači od bilo kojeg klasičnog supertopa (najteži topovi u povijesti imali su granate sa svega nekoliko tisuća kilograma eksploziva sličnog TNT-u). „Davy Crockett“ služio je za relativno „blisku“ borbu, jer je maksimalni domet projektila bio od 2 do 4 kilometra. Još jače djelovanje od same eksplozije bila je radijacija, koja je izgleda mogla gotovo trenutno ubiti sve ljude u krugu od 150 metara, a one u krugu od 500 metara ozračiti dozom od koje će s vremenom također umrijeti. Dakako da u takvim uvjetima i posadi koja je ispaljivala „Davy Crockett“ nije moglo biti svejedno. Test „Davy Crocketta“ na današnji dan izveden je u pustinji u Nevadi. Zanimljivo je da je prisutan bio navodno i Robert F. Kennedy, brat tadašnjeg američkog predsjednika. Napomenimo, Robert je za vrijeme bratovog predsjedničkog mandata vršio funkciju glavnog državnog odvjetnika (United States Attorney General) što u praksi odgovara ministru pravosuđa u drugim zemljama.

Preminuo August Cesarec
1941. godine preminuo je August Cesarec, hrvatski književnik. Nakon osnovne škole pohađa gimnaziju (1904.-1912.) kada puno čita domaće i strane pisce (S.S. Kranjčević, Janko Polić Kamov, Emil Zola, Maksim Gorki, S. Stepnjak Kravčinski, P.A. Kropotkin i dr.). U početku piše ekspresionistički (njegov roman Bijeli lutalac zasigurno je najveće hrvatsko romansijersko ekspresionističko djelo), a poslije se sve više priklanja realističkom konceptu književnog oblikovanja. Najznačajniji dio opusa čine mu romani Careva kraljevina, Zlatni mladić i Bjegunci u kojima se bavi moralnom dekadencijom hrvatskoga građanskog društva prije i neposredno nakon Prvog svjetskog rata. Cesarčevo posljednje za života objavljeno djelo, Sin domovine, drama o Eugenu Kvaterniku, napisana je u duhu slobodarskih težnji hrvatskog naroda. Cesarčeva Sabrana djela, u dvadeset svezaka, objavljena su u Zagrebu (1982.-1988.). (www.icv.hr, mh; Fotografija: Ilustracija)