Na današnji dan: 18. srpnja

Otvoren prvi Disneyev zabavni park
Na današnji dan 1955. godine u kalifornijskom Annaheimu službeno je otvoren prvi Disneyev zabavni park. Otada je početnih 16 atrakcija preraslo u 60 i pokriva park od 35 hektara koji se protežu sve do predgrađa Los Angelesa. I dalje ga se kolokvijalno naziva Disneyland, i jedini je od zabavnih parkova te kompanije kojeg je osobno dizajnirao čarobnjak animacije Walt Disney. U pedeset godina park, koji je ugostio osam američkih predsjednika i brojne uglednike, bio je primoran zatvoriti svoja vrata samo dvaput na 24 sata: u studenome 1963. godine kad je ubijen John F. Kennedy te 11. rujna 2001. Od osnutka, Disneyland se učetverostručio u SAD-u i to otvaranjem 1971. godine Disneyworlda na Floridi, potom Epcota, posvećena osvajanju svemira, Disney MGM studija i Disneyjeva životinjskog carstva 1998. godine. U inozemstvu Disneyland Tokio otvoren je 1983., devet godina kasnije u Francuskoj Euro Disney, kasnije preimenovan u Disneyland Paris.

Osnovana tvrtka Intel
Na današnji dan 1968. godine nastala je jedna od najvažnijih kompanija u povijesti računalne industrije. U gradu Mountain View, 50-tak kilometara južno od San Francisca, tri čovjeka osnovala su Intel, jednu od prvih tvrtki za proizvodnju procesora. Grad Mountain View nalazi se na području koje se danas naziva Silicijskom Dolinom zbog velike koncentracije tvrtki koje se bave poluvodičkim tehnologijama. U samom Mountain Viewu danas je sjedište Googlea, Symanteca, LinkedIna i Mozille, dok u ostalim gradovima Silicijske Doline imaju sjedište Apple (u Cupertinu), eBay (u San Joseu), Cisco (isto u San Joseu), Hewlett-Packard (u Palo Altu), Nvidia (u Santa Clari) i Oracle (u Redwoodu). Intel su osnovala tri čovjeka: Gordon Moore (poznat po famoznom Mooreovom zakonu o rastu performansi čipova), Robert Noyce (jedan od izumitelja mikroprocesora) i Arthur Rock (menadžer i ulagač). Zanimljivo je da su elektroničari Moore i Noyce htjeli tvrtku isprva nazvati “Moore Noyce”, ali to bi ime bilo smiješno jer podsjeća na frazu “more noise” (engl. više šuma), a šum je u elektronici nepoželjna pojava. Zato su isprva koristili ime “NM Electronics”, ali su nakon manje od godinu dana promijenili to u INTEL (kratica za INTegrated ELectronics). Sljedeći čovjek kojeg su zaposlili bio je Andrew Grove, mađarski Židov rođen pod imenom András István Gróf, koji je vodio Intel tijekom 1980-tih i 1990-tih, u doba najvećeg rasta, kad su dionice porasle za 2400 % i kad je Intel postao jedna od najvrjednijih kompanija na svijetu. Danas je sjedište Intela u Santa Clari u Silicijskoj Dolini, ima preko 100,000 zaposlenih i drži oko 79% svjetskog tržišta mikroprocesora za PC.

Živa spaljena ruska velika kneginja Elizabeta Romanova
Na današnji dan 1918. godine boljševički su pristalice u Rusiji izvršili težak zločin nad pripadnicom carske obitelji – velikom kneginjom Elizabetom Romanovom. Ona je bila sestra ruske carice Aleksandre koja je samo dan ranije ubijena zajedno sa suprugom carem, sinom carevićem i četiri kćeri (uključujući slavnu Anastaziju). Dakle, velika kneginja Elizabeta bila je Anastazijina tetka. Zanimljivo je da su Elizabeta i njena sestra – ruska carica Aleksandra – bile unuke britanske kraljice Viktorije, a njemački car Wilhelm II., protiv koga je carska Rusija ratovala u Prvom svjetskom ratu, bio im je bratić. Velika kneginja Elizabeta bila je poznata po svojoj izrazitoj pobožnosti još mnogo prije početka Oktobarske revolucije. Naime, to se pokazalo još 1905. godine, kad je socijalistički revolucionar Ivan Kaljajev ubio bombom njenog supruga – velikog kneza Sergeja Romanova (generalnog guvernera Moskve). Elizabeta je tada kršćanski oprostila ubojici svog muža, a navodno se i zauzela da ga se pomiluje. Nakon tog ubojstva, ona je navodno prestala jesti meso, a zatim je odlučila stupiti u samostan. Prethodno je prodala svoj luksuzni nakit, uključujući i vjenčani prsten, te ostalu imovinu. Tako prikupljenim novcem financirala je podizanje samostana sv. Marte i Marije u Moskvi. Postala je poglavarica tog samostana, a u sklopu njega otvorila je i bolnicu, ljekarnu i sirotište. Dapače, s vremenom je samostan dijelio čak 300 obroka za siromašne stanovnike Moskve. Nakon Oktobarske revolucije boljševici su veliku kneginju Elizabetu uhitili, navodno po Lenjinovoj naredbi, i odveli iz samostana u zatvoreništvo. Donesena je odluka da ju se pogubi. Kod mjesta Alapajevsk sa sibirske strane Urala, Elizabetu su bacili u rudarsko okno duboko oko 20 metara, a s njom još i nekoliko daljih pripadnika carske dinastije. Kad su boljševici shvatili da ovi nisu poginuli od pada, bacili su u otvor granatu. Čak ni to nije ubilo Elizabetu, jer je jedan od boljševičkih agenata čuo nju i ostale kako pjevaju pravoslavni napjev s dna okna. Ni nakon druge granate nije prestalo pjevanje pa je vođa naredio da se nabaca suho granje u rupu i da se sve zapali. Oko mjesec dana kasnije to su mjesto oslobodili kontrarevolucionari, a zatim su pronašli leševe Elizabete i ostalih u poluspaljenom stanju. Elizabeta je kasnije pokopana u Jeruzalemu, u crkvi sv. Marije Magdalene na poznatoj Maslinskoj gori. U međuvremenu je proglašena pravoslavnom sveticom i mučenicom.

Preminuo Francesco Petrarca
1374. godine preminuo je Francesco Petrarca, talijanski pjesnik. Studirao je pravo u Montpellieru i Bologni. Putovao je Francuskom, Njemačkom, Italijom, a možda je bio i u Španjolskoj i Engleskoj. Na jednom putovanju otkrio je dragocjena Ciceronova pisma. Sin firentinskoga građanina, koji je poput Dantea bio prognan iz rodnoga grada, Francesco Petrarca je mladost proveo u Avignonu, raskošnom sjedištu papinskoga dvora. Tu se na Veliki petak, 6. travnja 1327. godine zagledao u Lauru de Sade, i ostao joj zauvijek odan, pa i nakon njezine smrti, iako mu ona nije uzvraćala ljubav. Njoj u slavu piše pjesme, od kojih je izabrani dio skupio potkraj života u zbirku skromna naslova Rasute rime. Zbirka sadrži 366 pjesama, među kojima su najbrojniji soneti. Više nego povijest neuslišane ljubavi, Petrarkin je kanconijer ispovijest čovjeka koji se, živeći na izmaku srednjega vijeka, neodlučan lomio nad dilemom: kako uskladiti nove, prethumanističke ideale s tradicionalnom kršćanskom ideologijom, kako riješiti suprotnosti između zemaljske i nebeske ljubavi, između neodoljive težnje za srećom u ovom životu i iracionalnog straha od smrti i vječnog prokletstva.
U Petrarkinu Kanconijeru sintetizirana su nastojanja i tendencije dugogodišnje tradicije. Na njega će se, kao u savršeni uzor, ugledati nebrojeni nastavljači i epigoni. Za života je bio cijenjen i poznat po latinskim djelima, a najviše po epu Afrika. Taj mu je spjev, u kojem je opjevao Drugi punski rat, pribavio najveće književno priznanje onoga doba, lovorov vijenac, kojim je 1341. svečano okrunjen na rimskom Kapitolu. (www.icv.hr, mh; Fotografija: Ilustracija)