Na današnji dan: 20. srpnja

Hrvatska pobijedila Talijane u Bitki kod Visa
Na današnji dan 1866. godine dogodila se jedna od najvećih hrvatskih pomorskih pobjeda u povijesti. Premda Hrvatska nije bila samostalna država, nego je bila u sastavu Habsburške Monarhije (koja će sljedeće godine postati Austro-Ugarskom), ipak su dobar dio posada pobjedničkih brodova činili naši ljudi, što je bilo i za očekivati, budući da je Habsburzima naša obala davala veći dio pristupa na more. Bitka kod Visa važna je i za svjetsku povijest kao prva velika pomorska bitka između oklopljenih parnih brodova koji su u to vrijeme zamijenili drvene jedrenjake. Zapovjednik habsburške flote bio je slavni admiral Wilhelm von Tegetthoff. Zanimljivo je da je talijanska flota bila znatno jača, s više oklopnih brodova. Njome je zapovijedao admiral grof Carlo di Persano, svojedobno i talijanski ministar mornarice. Talijanski je plan bilo osvajanje otoka Visa. Flota admirala Persana isplovila je iz Ancone i napala Vis, naročito gradove Vis i Komižu. Pucali su iz topova po gradskim utvrđenjima, no nisu ih uspjeli uništiti pa se nisu usudili iskrcati trupe na otok. U međuvremenu je poslana habsburška flota u pomoć Visu. Habsburški admiral Tegethoff znao je da su Talijani nadmoćniji, pa je zasnovao originalnu taktiku. Brodove u svojoj floti posložio je u klinastu formaciju i naredio im da što prije napadnu talijanske brodove i to tako da ih probodu pramcem. Ta je taktika trebala oduzeti Talijanima prednost koju su imali u broju topova, jer nisu imali vremena gađati. Tegethoff se sa svojim admiralskim brodom “Erzherzog Ferdinand Max” zaletio u bok talijanskom “Re d’Italia”. Talijanski brod je potonuo zajedno s 400 članova posade. Nakon ekplozije talijanskog broda “Palestro”, talijanski je admiral naredio povlačenje. Habsburška pobjeda bila je potpuna. Talijani su imali 620 mrtvih, a mi samo 38. Bila je to jedna od posljednjih velikih pomorskih bitaka u povijesti koja je uključivala tektiku zabijanja pramcem u bok protivničkim brodovima. Otok Vis je oslobođen od prijetnje talijanskog osvajanja.

Donesena Krfska deklaracija
Prvi zajednički politički akt srbijanske vlade i Jugoslavenskog odbora, Krfska deklaracija, objavljen je 1917. godine, a u njemu se prvi put navodi utemeljenje jedne nove zajedničke države nakon I. svjetskog rata. Nakon smrti cara Franje Josipa, u Austro-Ugarskoj je na prestolje 1916. došao novi car Karlo. U svibnju 1917. Hrvati iz Dalmacije i Slovenci Svibanjskom deklaracijom predložili su da se Austro-Ugarska preuredi na trijalističkom principu, tj. da se uz Austriju i Ugarsku stvori treća jedinica koja bi obuhvatila sve južnoslavenske zemlje u Monarhiji (Sloveniju, Hrvatsku, BIH i Vojvodinu). Svibanjska je deklaracija, predviđala rješavanje hrvatskoga pitanja unutar Austro-Ugarske; no taj prijedlog nije bio prihvaćen. Nikolu Pašića uznemiravala je ideja ujedinjenja bez Srbije i Trijalizam koji su zahtijevali hrvatski političari tražeći rješenje unutar Dvojne Monarhije. Članovi Jugoslavenskog odbora zastupali su narodno jedinstvo, pravo samoodredbe naroda, ravnopravnost u organizaciji buduće države i integralno ujedinjenje, a Nikola Pašić ideju velikosrpstva, te je u sjedište izbjegličke srbijanske vlade na otoku Krfu, pozvao predstavnike Jugoslavenskog odbora. Nakon mjesec dana pregovaranja Nikola Pašić, kao predstavnik srpske vlade i Ante Trumbić, kao predstavnik Jugoslavenskog odbora, potpisali su Krfsku deklaraciju, prilično nejasan i dvosmisleni dokument. U deklaraciji su se ‘autorizirani predstavnici Srba, Hrvata i Slovenaca’ složili da na bazi samoodređenja naroda i na demokratskim principima osnuju zajedničku jedinstvenu, slobodnu i nezavisnu državu, koja će biti ustavna, demokratska i parlamentarna monarhija s dinastijom Karađorđevića na čelu, a prema toj unitarističkoj ideji, Srbi, Hrvati i Slovenci uzimani su kao jedan narod te se dalje priznavala ravnopravnost njihovih imena, znakova, pisama i vjera, pri čemu se na ostale narode i narodnosti nije ni mislilo. Krfsku deklaraciju prihvatili su sa zadovoljstvom oporbeni srbijanski političari i predstavnici Jugoslavenskog odbora, koji su vjerovali da će nova država osigurati južnoslavenskim narodima punu slobodu i ravnopravnost, međutim deklaracija je svojom kompromisnošću omogućila Srbiji nadređivanje nesrpskim narodima i zapravo je predstavljala samo proširenu Srbiju. Frano Supilo, tada već teško bolestan, pozdravio je Deklaraciju, misleći kako je njome srpska vlada postavila pred Saveznike pitanje jugoslavenskog sjedinjenja, koje je tako postalo međunarodnim, i što je njom bilo isključeno djelomično ujedinjenje koje bi moglo dovesti do podjele Hrvatske. Nikola Pašić kasnije je cinički izjavio kako je sve učinjeno radi inozemstva. Deklaracija u Hrvatskoj nije bila oduševljeno primljena, jer je njome negirana hrvatska državnost kojom je Hrvatska gubila sve elemente svoje suverenosti.

Englezi zauzeli škotski dvorac Stirling
Na današnji dan davne 1304. godine zauzeli su Englezi škotski dvorac Stirling koristeći vjerojatno najveći opsadni stroj za bacanje projektila ikada izrađen. Taj je stroj u srednjovjekovnim izvorima nazivan „Ratni vuk“ (Warwolf), a po konstrukciji je pripadao među specijalne katapulte, kakve su u srednjem vijeku nazivali trebušet (trebuchet). Za razliku od ranijih katapulta, trebušeti su koristili protuutege za izbacivanje projektila. Opsadni strojevi iz doba Rimskog Carstva koristili su većinom torziju užeta kao silu za izbacivanje, dok je srednjovjekovni trebušet koristio gravitacijsku silu. Naime, opsjedatelji su napinjali takav katapult postupnim podizanjem vrlo teškog tereta koji se nalazio na kraćoj strani poluge. Na suprotnu – mnogo dužu stranu – stavio bi se projektil u svojevrsnu praćku. Kad bi se teret pustilo padati, duga poluga okrenula bi se velikom brzinom oko osi, a u pogodnom trenutku jedan kraj praćke bi se oslobodio i izbacio velikom brzinom projektil prema cilju. „Ratni vuk“ bio je vjerojatno najveći trebušet ikada napravljen. Dvorac Stirling snažna je utvrda u Škotskoj, smještena na strmoj vulkanskoj stijeni koja se izdiže iznad okoline. Taj dvorac jedna je od najjačih i povijesno najznačajnijih utvrda u cijeloj Škotskoj i bio je mjesto krunidbe nekoliko škotskih kraljeva i kraljica. Na današnji dan „Ratnog vuka“ upotrijebio je na rušenju zidina Stirlinga engleski kralj Edward I. – poznat široj publici iz filma Hrabro srce (Bravehearth) s Melom Gibsonom. Spomenuti kralj Edward I. glavni je negativac u tom filmu i protiv njega se bore Škoti pod Williamom Wallaceom (Mel Gibson). Kad su vidjeli veličinu „Ratnog vuka“ Škoti su se navodno uplašili i pokušali dogovoriti predaju. No, engleski kralj odbio je navodno predaju i nastavio s napadom. „Ratni vuk“ srušio je pomoću projektila navodno čitav jedan segment zida, pa su Englezi mogli prodrijeti unutra i zauzeti dvorac.

Izvedeno prvo podvodno lansiranje balističke rakete iz uronjene podmornice
Na današnji dan 1960. godine po prvi je put u povijesti izvedeno podvodno lansiranje balističke rakete iz podmornice. Radilo se u raketi tipa Polaris, a lansirana je iz zaronjene američke nuklearne podmornice USS George Washington. Raketa Polaris mogla je nositi nuklearnu glavu snage čak 600 kilotona (kao 37.5 bombi bačenih na Hirošimu 1945. godine). Podvodno lansiranje nuklearnog oružja iz podmornice predstavljalo je važnu novost, jer je omogućavalo udar na neprijatelja iz veće blizine. Zanimljivo je da danas podmorničke rakete čine većinu operativnog nuklearnog arsenala SAD-a. Naime, američke podmornice nose 1,152 nuklearne bojne glave, dok svi bombarderi zajedno raspolažu s 500 glava, a rakete lansirane sa zemlje s 550 glava. Raketa Polaris lansirana je na današnji dan iz podmornice uronjene ispred obale Floride. Dobacila je na udaljenost od 2,000 kilometara. Američkom predsjedniku Dwightu D. Eisenhoweru poslana je s podmornice nakon uspješnog testa poruka: POLARIS – FROM OUT OF THE DEEP TO TARGET. PERFECT.

Za vrijeme molitve ubijen jordanski kralj Abdulah
Na današnji dan 1951. godine u doba molitve ubijen je jordanski kralj Abdulah, prvi kralj te države. Kralj Abdulah ubijen je u Jeruzalemu, kod poznate džamije Al Aksa, koju se smatra jednim od najsvetijih mjesta u islamu. Ta se džamija nalazi na znamenitom Hramskom brdu – uzdignutom prostoru u sklopu jeruzalemskog Starog grada – na kojem se nekoć nalazio slavni židovski Hram (razoren je). Za ljubitelje povijesti križara spomenimo da su vitezovi templari imali svoje glavno sjedište nedaleko od današnje lokacije džamije Al Aksa, na južnom dijelu Hramskog brda. Ubijeni kralj Abdulah bio je pripadnik hašemitske dinastije – jedne od najmoćnijih obitelji u cijelom arapskom svijetu (uz Jordan, vladali su svojedobno i u Iraku, Hedžasu i Siriji). Abdulaha je na današnji dan ubio jedan Arapin – Mustafa Ashu – vjerojatno zbog straha da će kralj dogovoriti s Izraelom separatni mir. Ubojica je u kralja ispalio tri metka, pogodivši ga u glavu i prsa. Zanimljivo je da je uz kralja u doba molitve bio i njegov unuk princ Husein (kasniji poznati jordanski kralj), kojem je bilo samo 15 godina. Kraljev ubojica navodno je pucao i na princa, ali je ovaj preživio zahvaljujući medalji koju je nosio, a od koje se odbio metak. Zanimljivo je da je upravo njegov djed – ubijeni kralj Abdulah – inzistirao da princ Husein nosi na prsima tu medalju.

Rođen Fran Galović
1887. godine rođen je Fran Galović, hrvatski književnik. Fran Galović, hrvatski književnik iz razdoblja moderne, rođen je u Peterancu kod Koprivnice 20. srpnja 1887. Seosku pučku školu polazio je u rodnom Peterancu od 1894. a od 1898. do 1906. godine polazi zagrebačku donjogradsku gimnaziju. Klasičnu filologiju i slavistiku studirao je u Zagrebu i Pragu. edan je od najznačajnijih pjesnika dijalektalne poezije (antologijske su njegove pjesme na kajkavskom narječju: “Kostanj”, “Jesenski veter”, “Crn – bel” itd.) Najpoznatija pjesma na štokavskom narječju mu je zasigurno “Childe Harold”. U većini Galovićevih pjesama bit se nalazi u onome što je ispod površine stiliziranog pjesničkog izraza; a to je motiv vječne težnje za nečim, reflektirane u sveprisutnom izražavanju ljubavi i žudnje za zavičajem, a sve zapravo u prikrivenom strahu od neumitne prolaznosti. Time je veća tragika njegove rane pogibije – život je izgubio sa samo 27 godina, kao zastavnik austrijske vojske 26. listopada 1914. u Mačvi. Pisao je i novele, kritike, drame (najpoznatija je “Tamara” iz 1907.) Njegova najbolja zbirka pjesama, “Z mojih bregov”, izdana je posmrtno 1925. U njegovim djelima se naziralo i znanstvene fantastike. (www.icv.hr, mh; Fotografija: Ilustracija)