Na današnji dan: 28. srpnja

Josip Pejačević dobio grofovski naslov Virovitički
Godine 1772. poveljom carice Marije Terezije, Josip Pejačević dobio nasljedni grofovski naslov. Od tad nosi naslov Virovitički.

Svečano otvorena Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti
U Zagrebu je 1867. godine svečano otvorena Jugoslavenska, odnosno današnja Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti. Hrvati su već u 16. stoljeću imali svoje akademije, znanstvene ustanove i društva najuglednijih i najučenijih ljudi, koji su si kao zadaću uzeli da svojim izdanjima, raspravama i povremenim akademičkim sastancima stalno daju nove poticaje znanstvenom istraživanju i njegovanju čiste znanosti, umjetnosti i moralnih vrlina. Pripreme za osnutak današnje Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU) učinjene su u sam osvit hrvatskoga narodnog preporoda. Preporodne zamisli o osnivanju ‘učenog društva’ izrečene u prvim desetljećima 19. stoljeća, u skladu s težnjama prvaka narodnoga buđenja, oblikovane su u zaključke Hrvatskoga sabora između 1836. i 1847., a to je vodilo prema osnivanju ustanove od općeg nacionalnog značenja, najviše znanstvene i umjetničke ustanove – akademije znanosti. Revolucionarni događaji sljedećih godina, a potom i apsolutizam unutar Austro-Ugarske monarhije, odgodili su na više od deset godina izvršenje navedenih odluka. Nakon tzv. Luksemburškog manifesta cara Franje Josipa I. donekle je liberaliziran politički i društveni život, pa novi Ustav od 1860. osigurava neovisan Hrvatski sabor. U tu svrhu sazvana Banska konferencija bila je važna i za osnivanje nacionalne akademije. Temelje HAZU položio je Josip Juraj Strossmayer, 10. prosinca 1860., kada je prvoj Banskoj konferenciji uputio pismenu darovnicu i dao novčani prilog (50.000 forinti) nužan za zakladu akademije. Njegov primjer ubrzo slijedi cijela Hrvatska. Upravo izabrani Hrvatski sabor jednoglasno prihvaća Strossmayerov prijedlog o osnutku Akademije znanosti i stavlja je u svoju zaštitu, a istoga dana izabran je i odbor koji će izraditi statut Akademije, s jasnim određenjem njezine svrhe i ustroja. Tada su prihvaćena Pravila i u obliku zakonskoga prijedloga poslana kralju na sankciju, koji ih potvrđuje tek 7. kolovoza 1863. uz zahtjev za promjenom određenih tekstualnih izričaja zbog posebnih interesa bečkih političkih čimbenika. Novoizabrani Sabor 1865. preradio je Pravila te kralj odobrava prilično izmijenjena pravila o Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti tek 4. ožujka 1866. Odmah zatim vladar je potvrdio i prvih 14 (od 16) pravih članova Akademije. Na osnivačkoj sjednici članovi Akademije prihvatili su Poslovnik te za pokrovitelja izabrali Josipa Jurja Strossmayera, a kanonika i povjesničara Franju Račkoga za prvog predsjednika.

Započeo Prvi svjetski rat
Na današnji dan 1914. godine započeo je Prvi svjetski rat, krvavi sukob u kojem je poginulo više od 16,000,000 ljudi. Rat je započeo kad je Austrougarska Monarhija objavila rat Kraljevini Srbiji u 11 sati ujutro na današnji dan. Povod za rat bio je, dakako, atentat na austrijskog nadvojvodu Franju Ferdinanda, koji se dogodio točno mjesec dana ranije u Sarajevu. Međutim, uzroci koji su doveli do rata bili su znatno složeniji i predstavljaju vrlo zanimljivu i kompleksnu temu za povijesno razmatranje. U pogledu glavnih igrača na svjetskoj sceni u trenutku pokretanja Prvog svjetskog rata potrebno je istaknuti njemačku i austrougarsku vladajuću elitu, kao i diplomate tih zemalja. Austrougarskoj Monarhiji bila je trn u oku Kraljevina Srbija, a neki su pogrešno vjerovali da rat može ostati lokaliziran na samo te dvije zemlje (izgleda da je čak i među članovima visoke diplomacije bilo takvog pogrešnog uvjerenja). Rat nije mogao ostati lokaliziran jer je sustav saveza u Europi bio poput tempirane bombe koja je samo čekala da bude aktivirana. Naime, Njemačka je imala najveći strateški problem – bila je ukliještena između Rusije i Francuske pa je morala u svakom slučaju napasti i poraziti Francusku prije nego što se ogromna Rusija stigne uopće mobilizirati. Nijemci su zbog tog razloga bili laki na okidaču, a uz to su i članovi njemačkog glavnog stožera tvrdili da je dobro vrijeme za rat, jer će s protekom godina Rusija biti vojno sve moćnija. Kad je Austro-Ugarska objavila rat Srbiji, Rusija je logično podržala svoju saveznicu i proglasila djelomičnu mobilizaciju. To je zapravo bio glavni okidač rata, jer Njemačka u uvjetima ruske mobilizacije nije smjela odugovlačiti (iz razloga koji je gore naveden). Sustav saveza proizveo je domino-efekt i jedna po jedna velike su europske sile počele ulaziti u neizbježni rat.

Prvi put poletio američki teški bombarder B-17 zvan „Leteća tvrđava“
Na današnji dan 1935. godine prvi je put poletio američki teški bombarder B-17 zvan „Leteća tvrđava“ (Flying Fortress). Riječ je o vjerojatno najpoznatijem bombarderu iz razdoblja Drugog svjetskog rata, koji je stekao gotovo legendarni status na savezničkoj strani. Procjenjuje se da su bombarderi B-17 bacili tijekom tog rata nevjerojatnih 640,000,000 kilograma bombi, što je više od bilo kojeg drugog tipa američkih bombardera. B-17 „Leteću tvrđavu“ proizvela je kompanija Boeing, a uveden je u upotrebu nekoliko godina uoči ulaska SAD-a u Drugi svjetski rat. B-17 imao je u to doba mogućnost letjeti na većoj visini od bilo kojeg drugog savezničkog bombardera. Nadimak „Leteća tvrđava“ dobio je nakon što je Richard Williams – reporter Seattle Timesa – pri predstavljanju bombardera, ugledavši brojne strojnice na letjelici, izjavio “Why, it’s a flying fortress!” Kompanija Boeing prepoznala je vrijednost takvog imena i registrirala ga je. Zanimljivo je da je B-17 imao čak 10 članova posade. To su bili pilot, kopilot, navigator, radio operater i još šest mitraljezaca koji su upravljali M2 Browning strojnicama. Te su teške strojnice bile raspoređene na čak 8 mjesta po zrakoplovu. Najuočljivija je bila ona u samom nosu zrakoplova, koja je imala pokrov od pleksiglasa (u to doba najsuvremeniji materijal koji se samo nešto ranije pojavio na tržištu) i bila je tako izbočena da je mitraljezac mogao pucati praktički u svim frontalnim smjerovima na lovce koji bi dolazili bombarderu u susret.

IRA objavila prekid vatre
Irska Republikanska Armija (IRA) 2005. godine objavila je kako prekida tridesetogodišnju oružanu borbu na području Sjeverne Irske i započinje s predajom i uništenjem oružja korištenog u svojoj borbi. ‘Óglaigh na hÉireann’, kako na irskom glasi ime IRA-e, bila je republikanska revolucionarna vojna organizacija nastala iz Irskih volontera, koji su ustanovljeni 25. studenog 1913., a koji su u travnju 1916. započeli Uskršnji ustanak, te za vrijeme Irskog rata za nezavisnost (1919. – 1921.) vodila gerilsku kampanju protiv britanske vlasti u Irskoj. Iako su u tom građanskom ratu izgubili, grupa je nastavila postojati, s ciljem stvaranja ‘slobodne Irske Socijalističke Republike’, sa Sjevernom Irskom kao njenim sastavnim dijelom. Ideja oružane borbe protiv engleskih okupatora imala je dugogodišnju povijest, još od Ujedinjenih Iraca i njihove pobune od 1798. do 1803., Pobune mladih Iraca 1848. i pobune Irskog bratstva 1867. Osim toga, metode kojima se služila IRA bile su djelomično inspirirane tradicijom militantnih seljačkih društava, koja su promicala ideju slobodne Irske. IRA se 1969. razdvojila u dvije frakcije – Official IRA (Officials), koja je zagovarala mirnu izgradnju nezavisne irske države na marksističkim temeljima, te Provisional IRA (Provos), danas definiranu kao ‘terorističku’ IRA-u, koja je kao metodu za osnivanje ne-marksističke irske republike sa demokratsko socijalističkim uređenjem, izabrala oružanu borbu na području Sjeverne Irske. U isto vrijeme došlo je i do identične podjele u političkom krilu IRA-e, republikanskoj stranci Sinn Fein (Mi sami). Nakon krvavih nereda koji su u ljeto 1969. zahvatili Sjevernu Irsku, IRA (Provos) je usprkos protivljenju Officialsa započela s naoružavanjem i regrutacijom te pozvala na otvoreni sukob s Velikom Britanijom. Zamišljena strategija bilo je nanošenje što više gubitaka britanskim trupama kako bi javnost u Engleskoj izvršila pritisak za povlačenje vojske, te rušenje Sjeverne Irske, ali i Republike Irske, te stvaranje jedne federalne irske države. U narednim godinama došlo je do eskalacije nasilja kojem je kumovalo konstantno provociranje protestantskih i lojalističkih organizacija. Potpisano je nekoliko primirja od kojih je neka, krajem ’70-ih i početkom ’80-ih, inicirala sama IRA – dio su britanske vlasti odbile u tajnosti kako bi onemogućile napredak Sinn Fein-a koji je početkom ’80-ih postao dovoljno jak da borbu ravnopravno prenese na političku bojišnicu. Jedno od obečavajućih primirja potpisano je 1994. kada je Sinn Fein dobio ‘poziv’ na sudjelovanje u političkom procesu rješavanja sjevernoirskog problema, no kada do toga nije došlo primirje je prekinuto serijom bombaških napada koji su prouzročili ogromnu materijalnu štetu. Od 1997. do danas, na snazi je primirje čija je najveća potvrda i predaja oružja započeta 2005. godine tijekom koje je uništeno više od tisuću pušaka, 3 tone semtexa (plastični eksploziv), tridesetak teških strojnica, sedam bacača plamena i isto toliko raketnih sustava zemlja-zrak, dvadesetak ručnih raketnih bacača, više od tisuću detonatora, te više stotina ručnih bombi, pištolja i revolvera.

Rođen Arsen Dedić
1938. godine rođen je Arsen Dedić, hrvatski književnik, pjesnik i kantautor. Autor je i izvođač brojnih šansona te pobjednik mnogih festivala. Uz glazbu, objavio je više zbirki lirike. Skladao je i pisao i za televiziju, film i kazalište. Prevodio je i obrađivao poznate šansonijere i autore, poput Gina Paolija, Sergia Endriga i drugih, poput Jacquesa Brela, koji je ostavio dubok utjecaj na njegovu karijeru. Uglazbio je stihove Krleže, Cesarića i Goloba. Njegove pjesme su prevođene i obrađivane od strane mnogih izvođača, a za mnoge je pisao (Gabi Novak, klape, Ibrica Jusić). Veliki dio njegovog opusa čini primijenjena glazba za TV, film i kazalište. Član je Hrvatskog društva skladatelja kao i Hrvatskog društva pisaca. (www.icv.hr, mh; Fotografija: Ilustracija)