Na današnji dan: 30. srpnja

Proizvedena posljednja klasična VW Buba
U meksičkom gradu Pueblu 2003. godine s pokretne trake sišla je zadnja u svijetu ‘stara’ Volkswagen Buba koja je, praćena TV kamerama, odmah krenula na prvu, a ujedno i zadnju vožnju prema muzeju u njemačkom Wolfsburgu. U socijalističkom duhu koji je njegova stranka deklarativno imala, Hitler je rekao kako svaki Nijemac mora imati vozilo što je bio dovoljan razlog za rođenje Volkswagenovog najpopularnijeg proizvoda. Ideja o Bubi nastala je početkom 1934. kad je genijalni konstruktor Ferdinand Porsche podnio vlastima projekt pod naslovom ‘Ekspoze o izradi njemačkih narodnih kola’. Hitler je već u lipnju tražio da u roku od deset mjeseci bude napravljen prototip ‘narodnog vozila’ koji je prema zamisli konstruktora bio predviđen za četiri osobe i dostizati brzinu od tada fantastičnih 100 km/h, te biti u mogućnosti savladati uspone do 30 posto. Sve se moralo napraviti i po narodno dostupnij cijeni koja je trebala biti samo tisuću tadašnjih maraka. Prva tri prototipa Bube bila su završena na vrijeme, a 1938. započela je izgradnja tvornice, no sve je stalo zbog Drugog svjetskog rata. Malo je poznata priča da je Bubu, na neki način, spasila britanska vojska koja je zauzela tvornicu. Vojni upravitelj uspio je prema nacrtima proizvesti automobil, a on je toliko oduševio vojsku da je odmah naručeno čak 20 tisuća komada. Redovna proizvodnja međutim nije počela do 1948. kada je poražena Njemačka svoj izgubljeni nacionalni ponos vratila upravo proizvodnjom Bube. A ponos su itekako vratili jer je legendarni automobil u pet desetljeća proizvodnje postao najuspješniji auto u povijesti. Buba je u više od stotinu zemalja svijeta prodana u oko 22 milijuna primjeraka. Uspijeh je, unatoč tvrdnjama prvog direktora proizvodnje koji je govorio da Buba ima više mana nego ulični pas buha, bio fascinantan, a 1972. isporučeno je 15 milijuna čime je srušen rekord do tada nedostižnog Fordovog modela T. 19.siječnja 1978. s tvorničke trake sišla je posljednja Buba, ali proizvodnja se tada preselila u meksički Pueblo. Do tada Buba je u svojoj dugoj i burnoj povijesti doživjela brojne manje i veće preinake, ali svojom jednostavnošću i ‘ružnom ljepotom’, kako su mnogi nazivali simpatije prema njoj, uvijek je ostala svakome dobro poznata svakom oku. Malen, kompaktan i nadasve njemački učinkovit stroj sa mašinom ‘u gepeku’ izašao je u dvije osnovne verzije – s dvoja vrata i krovom i s dvoja vrata kabriolet. Pogonili su ju benzinski motori od 1.1 do 1.6 litara, a imala je i verziju s mjenjačem sa 4 brzine, te trobrzinski automatik (Autostick). Ono što većina znalaca voli napomenuti, a zaista je bitno, je to da je Buba bila konstrukcijsko ishodište za sve generacije još jedne automobilske legenda – Porchea 911, a tomu svjedoči i činjenica da motor te jurilice sjeda u Bubu doslovno ‘na šaraf’. Najpoznatiji Volkswagenov proizvod kasnije je naslijedila serija jednako uspješnih Golf modela koji su također, kako u starim tako i u novim verzijama, traženi i voženi i danas. Revival kojim je 1998. nastao New Beetle nije ni u najmanjoj mjeri ispunio očekivanja, a mnogi su Volkswagenu i zamjerili povezivanje stare legende s tom ‘novotarijom’, no dobroj, staroj Bubi mlađa sestra nije oduzela niti uspjeh niti čar, nego je samo potvrdila njezin zasluženi kultni status.

Osnovan grad Baltimore
Na današnji dan 1729. Godine službeno je osnovan američki grad Baltimore. Zanimljivo je da je ime dobio po katoličkom lordu Baltimoreu, vlasniku tamošnje kolonije Maryland (Baltimore se i danas nalazi u američkoj saveznoj državi Maryland). Lord Baltimore rođen je pod imenom Cecilius Calvert, a titulu lorda Baltimorea naslijedio je od svog oca. Inače, ta titula nazvana je po posjedu i dvorcu Baltimore u grofoviji Longford u Irskoj. Cecilius Calvert tj. lord Baltimore želio je u Sjevernoj Americi osnovati koloniju namijenjenu doseljavanju katolika (i sam je bio katolik, što je bilo razmjerno rijetko u Velikoj Britaniji). I doista, lord Baltimore dobio je od britanskog kralja Charlesa I., koji je bio prilično naklonjen katolicima, dozvolu za osnivanje kolonije. Ona je nazvana Maryland (ili po Blaženoj Djevici Mariji koju katolici osobito štuju, ili po kraljevoj supruzi Henrietti Mariji od Francuske, koja je također bila katolkinja). Lord Baltimore bio je prvi vlasnik kolonije Maryland. Danas se može činiti čudnim da je privatna osoba mogla biti vlasnik nečega što je danas čitava jedna američka savezna država, no to nekada nije bilo neobično. Primjerice, Pennsylvanija je bila u vlasništvu kvekera Williama Penna, po kojem je dobila i ime. U pogledu katoličanstva, zanimljivo je da je Baltimore bio i prvi grad u SAD-u koji je postao sjedište katoličke biskupije. Kasnije je ona uzdignuta u nadbiskupiju i metropoliju, a danas je nadbiskup Baltimorea po redu prvenstva prvi među biskupima i nadbiskupima SAD-a, premda nominalno nije primas.

Ustrojena prva masonska velika loža u Americi
Na današnji dan 1733. godine ustrojena je prva masonska velika loža na čitavom američkom kontinentu. Dogodilo se to u Bostonu, u to vrijeme jednom od najvećih i najvažnijih gradova u Sjevernoj Americi. Važno je napomenuti da su Boston i Massachusetts bili intelektualna središta nove američke nacije (tamo je sveučilište Harvard) i iz njih je krenuo i američki Rat za nezavisnost (primjerice slavna “Bostonska čajanka”). Ta Velika loža postoji još i danas i trenutno je treća najstarija na svijetu (iza Velikih loža Engleske i Irske). Zove se Velika loža Massachusettsa, po američkoj koloniji čiji je Boston bio glavni grad. Spomenuta Velika loža ustrojena je na današnji dan u gostionici “Bunch-of-Grapes” u ulici King u Bostonu. Sastalo se 18 osnivača. Glavni organizator bio je Henry Price, po zanimanju krojač, koji je ovlaštenje za osnivanje dobio od samog velikog meštra Velike lože Engleske, lorda Montaguea (punim imenom i titulom – Anthony Browne, 6. vikont Montague). Izvorno ime nove lože bilo je Velika loža sv. Ivana (St. John’s Grand Lodge), a Henry Price postao prvi veliki meštar. Ime je promijenjeno u Veliku ložu Massachusettsa 1792. godine. Zanimljivo je da ta Velika loža danas ima podružnice čak u Kini, Panami i mornaričkoj bazi Guantanamo na Kubi.

U Pragu se dogodila ‘prva praška defenestracija’
U Pragu se 1419. godine odvila ‘prva praška defenestracija’ koja je bila jedan od povoda Husitskih ratova. Slikoviti izraz defenestracija dolazi od latinskih riječi de – od i fenestre – prozor, a označava bacanje kroz prozor, u pravilu nekog, a ne nečega. Prva defenestracija u Pragu odvila se u vrlo napetom periodu jačanja husitskog pokreta i rasta njihove opozicije. Nakon spaljivanja Jana Husa 1415. Godine husitski pokret je preuzeo revolucionarni karakter. Reformistički nastrojeni plemići Bohemije i Moravske saboru u Konstanci poslali su prosvjedno pismo u kojem su žestoko osudili spaljivanje reformatora Husa koji je na taj isti sabor bio pozvan uz lažno jamstvo, a nakon toga uhićen i spaljen. Kralj Žigmund Luksemburški na to je zaprijetio da će slomiti Husove sljedbenike, ali time je samo pogoršao stanje. Izbili su nemiri u raznim dijelovima Bohemije, a katolički svećenici su protjerani. Od početka husiti su se podijelili u dvije grupe. Ultrakvisti su bili umjereni, a taboriti ekstremniji husiti. Taboriti su sjedište imali u gradu Taboru, gdje je boravio njihov glavni general Jan Žiška. Kralj Vaclav IV. je bio pod uticajem brata, cara Žigmunda Luksemburškog i posvetio se gušenju husitskog pokreta zbog čega su mnogi istaknuti husiti napustili Prag. No, tijekom jedne od svojih većih procesija na kojoj su marširali ulicama Praga i krenuli se obratiti gradskom vijeću kako bi isposlovali puštanje svojih zatočenih istomišljenika došlo je do problema. Članovi gradskog vijeća nisu htjeli pustiti zatvorene husite, a na okupljene su s prozora gradske vijećnice bacali kamenje i zasipali ih uvredama. Razljućeni Jan Žiška s drugovima je ušao u vijećnicu i s njenih prozora pobacao nekoliko vijećnika, suca i gradskog glavara. Kralj Vaclav time je bio toliko šokiran da se naglo razbolio i umro samo dva tjedna kasnije. Čin defenestracije označio je prekretnicu između riječi i djela te su uskoro započeli i Husitski ratovi koji su do 1436. kada su završili promijenili religijsku i političku sliku središnje Europe.

Rođena Emily Brontë
1818. godine rođena je Emily Brontë, britanska književnica. Zajedno sa sestrama gotovo čitav život provela je u zabačenom seocu Haworthu. U svom jedinom romanu “Orkanski visovi” dala je više maha svojoj fantaziji i stvorila djelo koje prerasta okvire tipičnog realističkog romana i kao pravo remek-djelo odolijeva svakom pokušaju tipizacije. Nekoliko njezinih pjesama: “Stari stoik”, “Sjećanje”, “Posljednji stihovi”, ubrajaju se u najbolja ostvarenja britanske poezije.

Rođen Ivan Bjelovučić
1889. godine rođen je Ivan Bjelovučić, prvi hrvatski zrakoplovac. S devetnaest godina, 1908., upisuje se u zrakoplovnu školu braće Voisin. S velikom sigurnošću možemo ustvrditi da je to prvi Hrvat u povijesti koji je samostalno letio zrakoplovom. Dana 10. lipnja 1910. godine dobiva letačku dozvolu francuskog aerokluba s rednim brojem 87. U vrijeme izdavanja dozvole Bjelovučić je u Mađarskoj i sudjeluje na 1. budimpeštanskom aeromitingu (1. do 15. lipnja 1910. godine). Tu se prijavljuje pod svojim hrvatskim imenom, kao Ivan Bjelovučić. Dana 9. lipnja doživljava havariju, ali srećom ostaje neozlijeđen. Bjelovučić od tada neumorno pohađa zrakoplovna natjecanja. U rujnu 1910. godine sudjeluje na Tjednu zrakoplovstva. Leti od Pariza do Bordeauxa i postiže dotad neviđen rekord u daljinskom letenju. Krenuo je 1. rujna 1910. letom u četiri etape, a na odredište stigao 3. rujna s prevaljenih 540 km u roku od 6 sati i 15 minuta. Tijekom 1910. godine sudjeluje na milanskoj utrci Circuito Internationale Aereo Di Milano, gdje u velikoj i teškoj konkurenciji između 25 natjecatelja svojim Voisinom, ispred Talijana Enrica Breggia, osvaja veliku nagradu. Za sobom ostavlja i velikane kao što su Latham, Paulhan, Chavez i Weyman. Godine 1910. Bjelovučić leti od Pariza do Angoulemea, obletjevši pritom Eiffelov toranj. Vijest o oblijetanju pariškog tornja i fotografiju letača objavljuje zagrebački “Vijenac”, a Hrvatska se ponosi svojim sinom. (www.icv.hr, mh; Fotografija: Ilustracija)