* Posao urara naučio sam od pokojnog oca kojega smo brat i ja gledali kada je radio te se često igrali s viškom dijelova i svim tim satovima. Iako se nekome urarstvo možda čini jednostavnim poslom, to i nije baš tako lagan zanat, ističe Dražen Tomac
U povodu Dana obrtnika Obrtnička komora Virovitičko-podravske županije uručila je Draženu Tomcu iz Virovitice priznanje za 25 godina neprekidnog rada u obrtu, a Hrvatska obrtnička komora zahvalnicu HOK-a za izniman doprinos poticanju i unapređivanju rada obrtničkih asocijacija. Veliko je to priznanje Draženu Tomcu, koji je u samo tri mjeseca dobio dvije pohvale za svoj rad.
Ovaj urar iz Virovitice ima 56 godina, 25 godina je vlasnik obrta, a 35 godina radi kao urar. Obrt koji je naslijedio od pokojnog oca otvoren je 1959. godine.
– Kada imaš toliko godina rada iza sebe, možeš slobodno reći da sve radiš rutinski i već si u svemu ispraksiran. Dvadeset pet godina je vremenski uistinu puno. Zahvalan sam Komori na priznanjima, što je prepoznala i nagradila moj rad i trud.
Posao urara naučio sam od pokojnog oca kojega smo brat i ja gledali kada je radio te se često igrali s viškom dijelova i svim tim satovima. Iako se nekome urarstvo možda čini jednostavnim poslom, to i nije baš tako lagan zanat. Osim potrebnog znanja dobar urar mora imati i određene vještine, prije svega mirnu ruku, dobar vid i puno strpljenja, ali i ljubavi prema onome što se radi.
Brata je život odveo u drugom smjeru, a ni ja se u početku nisam vidio u svemu tome. No kada sam se malo bolje upoznao s tim poslom, uvidio sam da je iznimno zanimljiv, a i da se od njega može dobro živjeti, prihvatio sam se popravljanja satova. Danas je nažalost sve manje posla, a i ne zarađuje se više kao nekada. To je postala profesija koja polako izumire – ističe Tomac.
PRIJE 30 GODINA BILO JE PUNO VIŠE POSLA
Tada je bilo puno više pravog urarskog posla s mehaničkim satovima. Satovi su se puno više nosili, više smo nabavljali repromaterijala i radilo se “punom parom”. Danas se rad s mehaničkim satovima sveo tek na uspomenu. Iako se takvi satovi još uvijek cijene, prevladali su kvarcni mehanizmi. Od satova koje popravljam, a imaju mehanički sklop to su uglavnom stari zidni satovi i budilice. I dan-danas znam servisirati popularne budilice INSA-e koje je prije 20 godina imalo 99 posto domaćinstva. Nažalost sada je većina mehanizama iz Kine pa nam ne preostaje ništa drugo nego se prilagoditi i biti u skladu s vremenom. Ja još uvijek imam dosta dijelova na “lageru” od tih popularnih mehaničkih satova. Naime, nekada su naša poduzeća u bivšoj državi dijelila radnicima za godišnjice rada satove dobrih proizvođača pa se moj otac morao dobro opskrbiti dijelovima, tako da ih imam još i danas.
Cijeli tekst pročitajte u novom broju Virovitičkog lista… (www.icv.hr; vle; foto: Matija R.)