Bila je sredina listopada 1995. godine; Ivan Šabarić je nekoliko tjedana ranije krenuo u peti razred. Mama ga je jedno jutro pokušavala probuditi za školu. Kao i svaki dan, oko 7, ali on ovaj put nije mogao ustati. Osjećao se polomljeno, glava ga je luđački boljela. Mama je inzistirala da ustane, nešto mu je vikala iz kuhinje. Nije uspio razabrati što točno, zna samo da je spominjala kakao koji se hladio. Nije joj mogao odgovoriti, bio je preslab. Nakon nekoliko minuta mama se pojavila na vratima sobe i shvatila da je mali bolestan. Uzela je toplomjer i izmjerila mu temperaturu: 39,5. Očito je pokupio neku virozu.
Dala mu je Ibuprofen i rekla da danas ne ide u školu. Nije dramatizirala, očekivala je da će mu se temperatura spustiti kroz pola sata. Međutim, nije. Tri sljedeća dana proveo je u polu-bunilu. Četvrti je počeo već ozbiljno buncati. Pričao je o nekim događajima s ljetovanja na Braču, molio je mamu da mu donese masku i peraje. Tada ga je mama odvela u virovitičku bolnicu. U bolnici je proveo sljedećih desetak dana. Ležao je na pedijatriji. Prvi tjedan stanje mu je bilo rizično. Doktori nikako nisu uspjeli spustiti temperaturu koja se kretala između 39 i 40 stupnjeva.
Ivan se uopće ne sjeća boravka u virovitičkoj bolnici. Mama mu je rekla da je cijelo vrijeme nepomično ležao u krevetu. Bio je spojen na aparate za održavanje životnih funkcija. I dalje je buncao i odbijao hranu. Nakon deset dana doktor je mami rekao da je kod Ivana potvrđena infektivna mononukleoza, popularno poznata i kao kiss disease, odnosno bolest poljupca. Djeca se najčešće zaraze preko igračaka, koje su bile inficirane slinom. Mononukleoza se najčešće manifestira umorom, a ponekad i vrućicom, upalom ždrijela i povećanim limfnim čvorovima.
Pokušao je bar malo pomaknuti noge. Nije uspio
Kod više od 90 posto pacijenata povlači se nakon mjesec dana i ne izaziva nikakve komplikacije. Ponekad može uzrokovati prsnuće slezene i upalu srčanog mišića, a u iznimno rijetkim situacijama izaziva neurološke komplikacije. Ivanovu mamu, međutim, doktori su upozorili da bi moglo biti ozbiljnije. Posumnjali su da mu je mononukleoza izazvala paralizu. Sljedećeg jutra hitnom su ga prebacili na zagrebačko Rebro. Prva dva tjedna ležao je na intenzivnoj, gdje je polako počeo dolaziti k svijesti. Tamo su nastala njegova prva sjećanja. U izmaglici se sjeća mamine figure na stolici pokraj kreveta.
Stalno mu je nešto govorila. Ponavljala je da se ne boji, da će sve biti OK. U nekom trenutku Ivan je shvatio da ne može micati nogama. Promatrao je svoje nepomično tijelo i pokušao se koncentrirati kako bi bar malo podigao nogu; prvo lijevu pa desnu. Ništa. Ostale bi ispružene na krevetu. Nakon dva tjedna njegovo zdravstveno stanje polako se počelo normalizirati. Počeo je prvo osjećati noge, a onda ih, malo pomalo, i micati. Tada je napokon saznao svoju dijagnozu. Mononukleoza je kod njega izazvala spastičnu paraparezu, kako se naziva stanje djelomične oduzetosti nogu.
Ovakva posljedica je iznimno rijetka, događa se kod jednog od 100 tisuća oboljelih pacijenata. Ivan će se buduće otežano kretati, mogao bi imati problema s ravnotežom, ali i s ukočenošću nogu. Prošlo je više od dva tjedna, otkako je prebačen u Zagreb, kada je u Ivanovu sobu uletjela jedna mlada fizioterapeutkinja. Tu mladu ženu zadužili su da ga ponovno nauči hodati. Najprije ga je stavila u sjedeći položaj, a onda ga je počela polako uspravljati. Ivan je još uvijek bio slab. Mislio je da njegove noge neće izdržati težinu tijela. Plašio se da će noge popustiti. Žena je bila neumoljiva.
Rehabilitacija u Varaždinskim toplicama
Govorila mu je da se ne plaši. Ona će stajati pokraj njega i uhvatit će ga ako krene padati. Ivan je naposljetku uspio napraviti jedan korak. Fizioterapeutkinja je bila euforična, ponavljala je kako je ovo fenomenalan uspjeh koji ukazuje da će uskoro sigurno ponovno naučiti hodati. Samo mora biti uporan. Ivanu, koji je tada imao 10 godina, nije bilo jasno o čemu ona priča. Nije se mogao sjetiti većine događaja iz svojeg djetinjstva, ali je bio sto posto siguran da je znao hodati. Na Rebru je ostao još otprilike dva tjedna. Prije otpusta uspio je napraviti desetak samostalnih koraka.
Na putu prema Virovitici Ivan je postao svjestan ozbiljnosti situacije u kojoj se našao. Shvatio je da se danima borio za život i da je postao osoba s invaliditetom. Sjeća se da je, kad su na putu prema Virovitici prolazili kroz Đurđevac, što je značilo da imaju još pola sata vožnje do kuće, počeo vrlo uzbuđeno ispitivati mamu zar on više nikada neće moći hodati. Mama mu je rekla da priča gluposti; naravno da hoće. Samo se mora potruditi. Mama ga je vjerojatno samo htjela utješiti, ali on ju je shvatio doslovno. Užasno će se truditi i nikada se neće sažalijevati. Kod kuće je ostao sljedeća dva tjedna.
Cijeli tekst pročitajte na Telegramu…