REPORTAŽA: IRSKA U Irskoj je trava zaista zelenija, a ljudi su opušteni i otvoreni

* Cijena hrane je jednaka kao kod nas ili jeftinija, a pivo u pubovima je oko 5 eura. Za mene vegetarijanku Dublin je bio raj, nisam ni stigla probati sva jela koja sam imala na izbor.

Priču o svom putovanju započet ću s pet elemenata Irske i s time izbjeći pisanje uvoda, opisivanje svrhe i misije mojeg putovanja: trava, pijesak, ocean, tamno pivo i tradicionalna glazba. Uputila sam se na Zeleni Otok koji me oduvijek slikovno očaravao. Trava je ondje zaista zelenija, u kružni tok se ulazi u smjeru kazaljke na satu, a kućice su u stilu onih iz filma ”Harry Potter”. Hodajući ulicama moguće je čuti jezike iz svih dijelova svijeta, a ljudi se odijevaju kao da nemaju komplekse jer svi zrače samopouzdanjem i pozitivom.

SUSRETLJIVI I NASMIJANI IRCI

Ni u jednom trenutku svoga boravka tamo nisam se osjećala kao stranac jer su Irci po prirodi jako otvoreni, susretljivi i nasmijani. Potpuno je prirodno da zajedno s vama prođu dio puta ako se izgubite ili nasred ulice uključe aplikaciju na svom pametnom telefonu i zajedno s vama traže potrebnu lokaciju. Imam nekolicinu prijatelja koji su otišli u Irsku i dramatično promijenili kvalitetu života. Prvo što su mi rekli jest da je odnos šefova prema radnicima neusporediv s Hrvatskom. Radi se bez stresa, nagrađuju se trud, ambicija, volja za radom. Pratila sam njihovu dnevnu rutinu i svidjela mi se, jako. I kada se puno radi, uvijek se pronađe vremena za smijeh, druženje i zabavu. Sam posao može se pronaći relativno brzo: doslovno na svakom uglu možete vidjeti natpis ”We’re Hiring”. Sviđa mi se što ljudi koji rade “klasične” poslove žive normalne živote, bez da se moraju zapitati hoće li imati dovoljno novca za sve potrebe do kraja mjeseca.

U DUBLINU SE NE MOŽE LOŠE PROVESTI

Dublin je relativno maleni grad i lak za snalaženje. Ne možeš izaći van i loše se provesti, jer ovdje ima izbora za svakoga! Ulice Temple bara odzvanjaju irskom narodnom glazbom, dobna granica za izlaske ne postoji, stoga mi je zadovoljstvo bilo vidjeti starije ljude u kreativnim odjevnim kombinacijama s čašom Guinnessa u ruci. Oduševljena sam Ircima jer se uvijek smiju, piju više od nas i opušteniji su. Ukoliko posjetite Irsku, a želite se družiti s Hrvatima, onda se uputite u bar koji se zove ”The living room”. Na tom mjestu se okupljaju ”naši” ljudi. Cijena hrane je jednaka kao kod nas ili jeftinija, a pivo u pubovima je oko 5 eura. Za mene vegetarijanku Dublin je bio raj, nisam ni stigla probati sva jela koja sam imala na izbor. Posjetila sam katedralu sv. Patrika, zatim smo otišli u obilazak Dublina gdje nas je vodič informirao o gradu, njegovoj povijesti i kulturi. Posjetila sam i ”The guinness storehouse” gdje se nalazi izvanredna prezentacija izrade jednog od najpoznatijih piva na svijetu.

NAKON KIŠE DOLAZI – DUGA

Dodala bih još samo da sam zavoljela kišu. Padne na 10 minuta, taman da se ljudi sakriju od nje i međusobno započnu komunikaciju. Ne bune se na kišu, već nasmijano kažu: ”That’s the way of life in Ireland”. A najbolja stvar je što nakon kiše uvijek dolazi – duga! Na povratku kući sređujem misli, osjećam samo knedlu u grlu. Mislim da ovaj grad ima neku posebnu dušu, za mene Irska nije bila samo druga država, već drugi svijet. Zahvaljujem svim ljudima koji su mi omogućili da mi ovo bude jedno nezaboravno iskustvo, a koje bih svakome preporučila.

Pet zanimljivosti vezanih uz Irsku
1. Obvezno je plaćati samo struju, plin i smeće (po punoj kanti), vodu još uvijek ne plaćaju svi (do prije 3 godine nitko nije plaćao).
2. Režije i stanarina su jeftiniji nego u Hrvatskoj, kao i automobili, knjige, odjeća i obuća za djecu.
3. Radni tjedan traje 40 sati i moguće je kombinirati radno vrijeme. Ovisno o radnom mjestu, jedan dan možete raditi, primjerice, 8, a drugi 12 sati.
4. Cijena hrane je slična onoj u Hrvatskoj, iako je standard života gotovo četiri puta viši. Sniženja su stvarna, odjeća i obuća su zaista sniženi 50 posto na akcijama jer vladaju strogi zakoni zaštite potrošača.
5. Ne postoji kašnjenje ili neisplata plaća.

Tekst i foto: Božica Buk i Marija Lovrenc