Bok, ja sam Bam (1 god). U virovitičkom sam Skloništu dugo, jako dugo. Imao sam dva mjeseca kada su pronašli moju braću, sestre i mene, i od tada sam ovdje. Možda se tebi ne čini dugo, ali meni je, većinu života sam ovdje. Moj brat i sestre pronašli su svoje ljude i dom u kojemu im je lijepo, siguran sam da je. Bilo mi je super dok su bili ovdje, dali su nam lijepa imena, Mia, Pia, Bim i Bam. Sve smo radili zajedno, igrali smo se, spavali na hrpi i dijelili hranu, a sada sam ostao samo ja. No, nisam sam, zahvaljujući Nali i Gari koje su mi postale zamjenske sestre ne osjećam se odbačeno. Tu su i moj Zvonko i volonteri, oni se brinu o meni.
Sramežljiv sam, bojim se nepoznatih ljudi i treba mi vremena da im počnem vjerovati. Ne znam zašto je to tako, jednostavno mi treba vremena. Ali, obožavam se maziti i najsigurnije se osjećam u naručju osobe koju volim. Nadam se da će netko vidjeti koliko ljubavi skrivam u svom malom tijelu. Nadam se da će mi dati vremena da osjetim njihovu ljubav i poklonim im svoje srce, jer, vjeruj, kada ti se jednom popnem u naručje, više neću silaziti.
Tvoj Bam.
(www.icv.hr, ml)
