Jedan svirač, a brojni instrumenti – Mato Pintar bio je preteča elektronske glazbe na našem području

Ranih godina druge polovice 20. stoljeća mnogi glazbeni sastavi nastupali su po cijelom našem kraju te na scenu uvodili nove utjecaje i glazbala. Pionir tog novog doba bio je, između ostalih, i Mato Pintar, poznat i kao “Mato i četiri nevidljiva”.

Za one koji još nisu imali priliku čuti Matu Pintara, nužno je objasniti da je na pozornici tijekom zabava ili svatova bio samo Mato s harmonikom, a u isto vrijeme čuli su se i brojni drugi instrumenti. Otuda i naziv “četiri nevidljiva”, jer je slušatelj imao dojam da je na pozornici više izvođača koji sviraju, a ne samo jedan čovjek. Pojavom sintesajzera to je postala normalna stvar, ali u ono vrijeme, kada ih još nije bilo u našim krajevima, takvi su nastupi bili – čudni i jako zanimljivi.

Posjetili smo Matu Pintara u njegovoj obiteljskoj kući u Koriji potaknuti informacijom da se nedavno prestao baviti onime po čemu je i danas mnogima poznat – sviranjem.

SVIRAO I PO PET DANA U TJEDNU

– S aktivnim sviranjem moja “četiri nevidljiva” i ja prestali smo 2015. godine. To mi je bio poklon za 70. rođendan, a ujedno poklon mojoj supruzi i petero naše djece. Naime, život zabavljača je zanimljiv i lijep. Puno sviraš, putuješ, upoznaješ ljude, sretan si kad ih uveseljavaš, mnogo toga naučiš i vidiš. Svirao sam svugdje, i kod nas i u inozemstvu, ponekad i po pet dana u tjednu. Zaradio sam pritom mnogo novaca i upoznao puno ljudi, ali sviranje je “kruh sa sedam kora”, najbolje to znaju oni koji su ga probali – govori nam ovaj aktivni umirovljenik.

Prisjetio se Mato i fizičkog i psihičkog napora tijekom nastupa, izgubljenih noći, obitelji koju dugo nije viđao.

– Imaš osjećaj da sve prolazi mimo tebe, cijeli život i onda odjednom shvatiš da na leđima imaš već sedam desetljeća. Iako sam prije dvije godine definitivno odlučio da ću se prestati baviti sviranjem u javnosti, to ne znači da neću malo zasvirati harmoniku svojoj obitelji ili prijateljima kada doma budemo nešto slavili – objašnjava Mato P.

Kaže da se godinama nije stigao odmarati pa sada uživa u miru, jednostavnim poslovima u dvorištu, bavi se poljoprivredom, onom rekreacijom koja ga i opušta, ali i pomaže zdravlju.

mato2VRHUNSKA OPREMA

Sjedimo u njegovom domu i prisjećamo se početaka.

– Budući da nisam bio zaposlen, put me kao i mnoge naše ljude odveo u Njemačku. Tamo sam u jednom lokalu vidio glazbenika koji svira harmoniku, a istovremeno su se čuli i bubnjevi, gitara, bas gitara. Moram priznati da sam time bio oduševljen. Kako sam bio harmonikaš, nisam žalio ni novca ni vremena i nakon tri mjeseca rada u Njemačkoj kupio sam vrhunsku opremu o kojoj se kod nas moglo samo sanjati. I krenuo sam – slikovito priča naš sugovornik. Prvu svirku odradio je u Okrugljači 1972. godine, na jednoj zabavi.

Ljudi su, kaže, u čudu gledali kako svira harmoniku, a čuju se i drugi instrumenti: bubnjevi, gitara…

– Tako sam i dobio glazbeno ime “Mato i četiri nevidljiva” – objašnjava.

U tadašnje vrijeme domaća glazba bila je vrlo kvalitetna, ocjenjuje Mato P., dodajući kako se onda moglo jasno definirati što je rock, što je zabavna, a što narodna glazba.

– Danas je sve to u zajedničkom košu i ne zna se što je što. Tada su, kao što dobro znamo, bili popularni pjevači poput Miše Kovača, Ive Robića, Vice Vukova. Dosta se slušala i meksikanska glazba, a mnogi se sjećaju da je u Koriji živio i Ljubomir Milić iz grupe “Trio paloma” koja je bila najpopularnija grupa takve vrste na bivšim prostorima. Naravno, svirala se i narodna glazba koja je bila puno kvalitetnija nego ova danas – mišljenja je Mato Pintar.

Publika tražila “nevidljive” iza pozornice, po dvorani i izvan nje

Kao svaki glazbenik i Mato Pintar ima mnoštvo priča i zanimljivih anegdota iz vremena kada je nastupao.

– U 43 godine sviranja nastalo ih je bezbroj. Na svakoj svirci dogodilo se nešto zanimljivo, nerijetko i komično. Ono što je bilo zajedničko svakoj svirci, posebice u početku mog djelovanja je da je publika nerijetko tijekom, ali i nakon mojeg nastupa tražila i ostale glazbenike. Ljudi su zavirivali iza zavjese, tražili na pozornici, po dvorani, pa čak i izvan dvorane i domova. Razumljivo, u tadašnje vrijeme takav nastup je bio uistinu neobičan. Za to je, uz moj trud, bila zaslužna i vrlo skupa oprema koju sam imao, a koja je vrijedila kao nekoliko mercedesa – ponosno kaže Mato Pintar.

(www.icv.hr, bs)

PROMO

Povezane vijesti

Skip to content