Poštar Pavo Paulić iz Zdenaca je “kralj tavana” – sakuplja sve, od poštanskih maraka do glinenih ćupova

Ljudi možda i znaju tko živi pokraj njih, s kime se svaki dan susreću. Da, znaju ih po imenu, možda i prezimenu, ali u današnjoj užurbanoj svakodnevici ne zanima ih gotovo ništa drugo. Ni ne okrenu se i ne pogledaju preko svog “plota”. A, možda se baš tamo kriju velike stvari. Male sredine definitivno kriju velike ljude, dovoljno je samo prošetati i imati dovoljno znatiželje.

U Zdencima ima pregršt takvih zanimljivih osoba, ljudi koji se bave uistinu raznim hobijima, a posebnu priču donosimo vam o mnogima omiljenom poštaru Pavi Pauliću.

STARI BAKIN ORMAR

Pavao Paulić (62) danas je umirovljenik, a dugo godina je radio kao zdenački poštar. Već od djetinjstva je pokazivao sklonost prema sakupljanju. Najprije su to bile poštanske marke i stari novac, a kasnije je krenuo sakupljati i druge predmete pa danas ima pravu etnografsku zbirku. Osim starih razglednica njegova zbirka sadrži i povijesne dokumente i predmete od kulturno-povijesnog značaja.

– Ljubav prema sakupljanju starina počela je još dok sam bio dijete, a za sve je kriv jedan stari ormar. Baka mi je samo ponekad dopuštala da “rondam” po njemu i tako sam jednom prilikom pronašao stare novčanice od 1000 kuna iz vremena NDH. Novčanice su me odmah zainteresirale i tako sam krenuo s numizmatikom, a vrlo brzo i s filatelijom, skupljanjem poštanskih marki – sjeća se vrijedni Pavo P.

Nakon toga je počeo, kaže, skupljati sve i svašta.

– Uvijek me zanimao krš kojeg ima posvuda oko nas, a u njemu se uvijek nešto pronađe. Nakon 40 godina takvog angažmana, danas posjedujem nekoliko zbirki raznih predmeta, arheoloških ostataka, poštanskih maraka, starog novca, starih ćupova i drugih predmeta od gline, predmeta od drveta, raznih alatki koje su se nekada koristile u domaćinstvima. Ma, svega ima – energično govori Pavo P. pokazujući nam svoje sakupljeno blago.

BLAGO OD MJEŠTANA

Svoju strast prema starinama prenio je i na sumještane.

– Ljudi koji me poznaju što god pronađu u svojim šupama, štalama i tavanima odmah mi donesu na procjenu. Njima krš, meni predmet od neprocjenjive vrijednosti. Ja ne gledam koliko nešto košta, nego povijesnu, arheološku i kulturnu vrijednost koju za mene ima taj predmet – objašnjava Pavo.

Manji broj predmeta nabavio je i razmjenom s drugim kolekcionarima, a neke predmete je kupovao od pojedinaca u svojoj sredini ili na sajmovima antikviteta u Osijeku, Zagrebu, Varaždinu i drugim gradovima. Svaki predmet brižno je čuvan, a velika mu je želja da njegovi eksponati i kolekcije nađu adekvatno mjesto, odnosno da danas-sutra budu smješteni u muzej.

– Volio bih kada bi ovdje u Zdencima ili negdje bliže postojao prostor za ovakve stvari, predmete koji će tada biti još bolje čuvani i njegovani. Za sada su mi jedina prilika za prikaz mojih zbirki prigode izložbe, i to posebno za Dan općine Zdenci. Tada ovdje dolazi najviše ljudi. Bilo bi ih zasigurno još i više da su bolje informirani, jer siguran sam da nisu nezainteresirani. Ljudima treba dati priliku da vide i otkriju ovakve stvari. Tada će barem proučavati ono što pronađu i sami, ako se već ne odluče postati sakupljačima – kaže Pavao koji je starine počeo sakupljati s područja Slavonije.

PUT PO HRVATSKOJ

Kasnije ga je put odveo i dalje.

– Svi predmeti od drveta i alatke su s našeg područja, ali oni od gline nisu. Naime, kod nas u Zdencima nikada nije bilo lončara. Najbliže nama radili su u lončari u Feričancima tako da ćupovi i drugi predmeti od gline dolaze iz slatinskog, virovitičkog i feričanačko-našičkog kraja. Njih sam počeo sakupljati u vrijeme svog radnog vijeka kao poštar, kada sam puno komunicirao i s djecom i s odraslima. Odrasli su već znali da skupljam svega pomalo i darivali su mi mnoge predmete. Govorili su da mlade to više ne zanima i da će ti predmeti, kada njih više ne bude, istrunuti pa je bolje da ih daju meni koji ih znam cijeniti. Danas je sve to jedna lijepa zbirka – ocjenjuje Pavo P.

Istinsko kolekcionarstvo, iako je hobi, skupa je strast, kaže. Za čuvanje predmeta nužno je imati adekvatan prostor, albume, kutije. Pavo ponekad i improvizira, nešto izradi sam, nekad popravlja kutije i spremnike, čini sve kako bi maksimalno zaštitio svoje pronalaske. Zato sanja o nekoj vrsti zavičajnog muzeja u kojoj bi sva svoja vrijedna blaga s tavana i šupa osim na izložbama prezentirao drugima i na nekom trajnom mjestu i propisno ih sačuvao za neke nove generacije. (www.icv.hr, vg)