NJUŠKA TJEDNA Zita

Bok, ja sam Zita (1,5 godina). Moj život u skloništu u ljudskim godinama ne traje dugo, no u psećima je itekako dug. Prije sam pripadala nekome, imala sam dom. Imala sam ljude i sigurnost, no nešto je pošlo po zlu i moja do tada sretna priča postaje tužna. Ne znam zašto sam prestala biti njihova, ne znam jesam li u nečemu pogriješila. Voljela sam ih, čuvala i uživala u svakom trenutku provedenom s njima, a sada sam ostala sama. Stalno se pitam jesam li ih dovoljno voljela, ali znam da jesam, voljela sam ih više od svega. Sve je teže održati nadu i vjerovati da vani postoje ljudi za mene. Ali, iz sveg srca se nadam da ću dobiti drugu priliku i zauvijek zaboraviti što je to samoća.

(www.icv.hr, ml)