VELIKO ISTRAŽIVANJE VIROVITIČKOG LISTA O CYBERBULLINGU: Desetogodišnjaci pozivaju na linč, a srednjoškolci jedni drugima šalju golišave fotografije kao poklon ili da se osvete

Sve ono što se rješavalo osobnim kontaktom na ulici ili školskom hodniku, već odavno je prebačeno u virtualni svijet, na društvene mreže. Ondje vlada pravi rat u koji su uključeni svi – od djece i mladih pa sve do roditelja. Pametne telefone u ruke dobivaju sve mlađa djeca: komunikacijske platforme (Viber, WhatssAp) koriste djeca u dobi od osam godina, a svoj profil na nekoj od društvenih mreža ima sve više desetogodišnjaka.

Otrovni komentari, psovke, poziv na linč i tučnjavu, osuda onih koji su punije građe, nemaju markiranu odjeću, odlikaša, sportaša, siromašnijih – svakodnevica su komunikacije između djece i mladih na internetu. Nasilje i zlostavljanje putem interneta tema je o kojoj se mnogo govori, ali o stvarnom stanju malo zna. Virovitički list odlučio je stoga provesti istraživanje o tome što govore i kako se ponašaju naša djeca i mladi na internetu. Vezano uz tu temu kontaktirali smo stručnjake, škole, savjetnike, ali i djecu i mlade, kojima smo postavili konkretna pitanja o toj vrućoj temi. Ujedno, istražili smo i sadržaj koji djeca i mladi javno objavljuju na internetu te pitali nadležne službe kako rješavaju situacije koje su se otele kontroli. Naše istraživanje objavit ćemo u tri zasebne cjeline, od kojih vam u ovom broju donosimo prvu.

SVE VIŠE OBJAVA, SVE VIŠE NASILJA

Promatrači ne prijavljuju nasilje, u strahu da i sami ne postanu žrtve

– Zabrinjava nas činjenica da je sve više ove vrste kaznenog djela na našem području. Crna brojka je velika, a većina slučajeva još uvijek se ne prijavi. Ponekad i sam svjedok koji je prijavio slučaj nasilja na internetu postaje žrtvom, pa većina onih koji sudjeluju u komunikaciji radije ostaju samo promatrači nego da slučaj prijave roditeljima, školi ili policiji – smatra Dražen Huzjak, stručnjak za preventivne programe unutar PU virovitičko-podravske.

Već mjesecima obilazi sve škole diljem Virovitičko-podravske županije te kroz predavanja, radionice i direktan razgovor djecu, mlade, nastavnike, profesore i roditelje upozorava na ovaj problem. A on je sve prisutniji i lako eskalira.

– Povod za nasilje na internetu može biti nešto sasvim bezazleno – od komentara na nečiji izgled, vrstu odjeće ili mobitela koji netko koristi pa sve do ciljanih postova. Vrlo brzo dođe do toga da se tisuću osoba uroti protiv jedne i da žrtva ima dojam kako se cijela zajednica ili škola okrenula protiv nje – o iskustvu na radu preventivnog programa protiv nasilja na internetu kaže D. Huzjak. Cyberbulling među djecom i mladima prava je Pandorina kutija, ističu nam sugovornici, stručnjaci koji rade na tom problemu. Sve mlađa generacija u ruke dobiva telefon i s njim mogućnost da “lajka”, objavljuje na društvenim mrežama, komentira i dijeli određen sadržaj.

– Informacijska pismenost ne znači i psihološku zrelost. To znači da mladi još uvijek nisu u potpunosti svjesni posljedica koje mogu napraviti svojim negativnim komentarima ili dijeljenjem neželjenog sadržaja – smatra Darko Ćorković, policijski službenik Odjela prevencije PU osječko-baranjske, nositelj preventivnog projekta “Sigurnost i zaštita djece na internetu”.

No, koliko je ustvari jedan desetogodišnjak koji je proslijedio post kreiran pod lažnim profilom “ja sam ku… i pop… sam svima u društvu”, a riječ je o nekome koga zna, zaista svjestan činjenice da poznaniku koji je žrtva lažne kampanje može uništiti život?

EDUCIRATI RODITELJE

To je pitanje prvenstveno upućeno roditeljima. Oni su dužni brinuti se za djecu: u to ulazi i znati s kim se druže i komuniciraju, što rade i kako provode svoje slobodno vrijeme, definiraju postojeći hrvatski zakoni.

– Moramo razgovarati s djecom, mora im se direktno ukazati na to da njihov komentar, objava, bilo kakva radnja na internetu imaju posljedicu, da sve negdje ostane zabilježeno i da će se uvijek moći pronaći – upozorava D. Ćorković.

S druge pak strane, on i drugi stručnjaci smatraju kako je nužno i podići razinu informatičke pismenosti među roditeljima.

– S jedne strane imamo roditelje koji znaju lozinke svoje djece, koji prate njihov sadržaj na internetu, objave u grupama i koji otvoreno razgovaraju o problematičnim situacijama – kaže D. Huzjak. No, ima i roditelja koji nisu informatički pismeni, kojima pojmovi “post”, “lajk”, “share” i ostalo ništa ne znače u svakodnevnoj komunikaciji pa samime tim nemaju ni uvid ni kontrolu u ono što njihovo dijete piše, komentira ili objavljuje na svom profilu ili u grupi putem mobitela.

Naše istraživanje objavit ćemo u tri zasebne cjeline, od kojih smo vam u ovom broju Virovitičkog lista donijeli prvu.

(www.icv.hr, mlo)