Istinsko životno bogatstvo: Baka Ivka Dujmović svih 14 djece rodila je kod kuće, a primjerom im je pokazala što znači boriti se kroz život

Što je istinsko životno bogatstvo? Ako možemo suditi po jednoj od najstarijih stanovnica Virovitice, baki Ivki Dujmović (90) iz Čemernice, onda je to kada možeš reći da ti vlastiti unuci imaju unuke. A baka Ivka, kako je zovu svi koji je poznaju, to može.

Ivka, rodom iz Travnika (Bosna i Hercegovina) ima 14 djece, više od 40 unuka, praunuke, šukununuke koji žive u Hrvatskoj, Sloveniji i Austriji. Neki su joj udaljeni samo ulicu ili mjesto dalje, drugi su u inozemstvu, ali srce joj se uvijek obraduje kad joj navrate ili telefon zazvoni, kaže.

– Ne mogu vam više niti pobrojati koliko ih imam, ali sve ih jednako volim, duše moje. Imala sam 16 djece, ali dvoje je umrlo, sin od tri mjeseca i curica moja od četiri godine. Tada nije bilo liječnika kao danas, bolest ih je nažalost uzela. Svako dijete rodila sam sama, kod kuće. Muž prereže pupčanu vrpcu, susjeda pripremi krevet i opere dijete, ja se nekoliko sati odmaram, a onda natrag na posao – sjeća se baka Ivka dijelova svoga života o kojemu može napisati roman.

SLUŠKINJA KAO DIJETE

I sama dolazi iz velike obitelji u kojoj je bilo čak devetero djece. Budući da je znatiželjna i razgovorljiva, Ivka se već odmalena znala snaći. No, to joj je uskoro postao križ.

– Roditelji su me poslali da budem sluškinja u jednoj boljoj obitelji u susjednom selu. Sve sam radila. Čuvala krave, išla u šumu po drva, cijepala, nosila slamu, snopje, kopala krumpir. Bilo je trenutaka kada sam jela čiste koprive. Došla bih ranije, prije negoli je susjeda došla po njih za svinje. Uzela bih snop kopriva u ruku i bila sretna ako sam ih imala s čime posoliti. Obitelj kod koje sam služila davala mi je i ostatke onoga što dijete nije pojelo. I tako sam preživjela – o dijelovima svog zanimljivog života govori vrijedna baka Ivka.

No, kada je shvatila da je krivi muškarac bacio oko na nju, odlučila se vratiti se kući, prije negoli bude prekasno.

– Sjećam se tata je tada rekao: „Nikud više nećeš!“, a mami je rekao: „Šta jedemo mi, jest će i ona, ako umremo mi, umrijet će i ona.“ I tako sam ostala – kaže Ivka o trenutku koji i danas živo pamti.

Iako su svi radili na zemlji, hrane nije uvijek bilo dovoljno. Ivka je odlučila da je došlo vrijeme da se uda, da za stolom budu jedna usta manje. I tada je upoznala Miju, vrijednog radnika, koji je jednoga dana došao u njihovu kuću i ugledao je dok je radila na tkalačkom stanu. Zaljubili su se i Ivka je postala mladenka s nepunih 16 godina.

– S njim sam imala sve. Radili smo puno, na polju, livadi, hranili smo krave, ovce, kokoši. Mijo je radio i noću kao čuvar u jednoj tvrtki, čuvao je gorivo. Ljudi su mu se rugali i govorili da ne bi taj posao radili ni za sve zlatne dukate – kazala nam je baka Ivka.

KRUNICA SVAKI DAN

Djeca su rasla, završila školu, neka našla i posao, a onda je stigao rat. Obitelj se, kaže, spasila tijekom zamjene zarobljenika i novi život započela u Hrvatskoj i drugim zemljama. Ivka i deda Mijo s dijelom obitelji došli su u Čemernicu. Ivka je svog suputnika i prvu ljubav izgubila prije pet godina, a nadživjela je i svoja četiri brata i četiri sestre.

– Što da vam kažem? Hvala Bogu i danas sam zdrava, a moram vam priznati, ne bih svoje zdravlje sada nikome posudila – vedro kaže baka Ivka, koja ni u 90. godini života ne nosi naočale, a kreće se uz pomoć hodalice. Dok je mogla, išla je na misu, a danas je prati na malom ekranu. Redovito je obilaze kćeri i sinovi, društvo joj pravi „prija“, a kad god ostane sama, uzima krunicu u ruke i moli. Ta ju je navika spasila i kada je bilo teško, i u danima poput ovih, za koje kaže da su joj najlakši u životu.

– Svaki dan molim krunicu, za svakoga, ne samo za sebe. Molim da Bog pomogne i znanima i neznanima. Bogu kažem hvala za moju djecu i unuke, što svi imaju svoje obitelji. To je moja najveća sreća – poručuje vedra baka Ivka, posebno se radujući Uskrsu jer je tada njena obitelj, makar i djelomično, opet na okupu. (www.icv.hr, mlo)