OMILJENI SVIM UČENICIMA Nastavnici Vesna i Viktor Čelant nakon 37 godina rada odlaze u zasluženu mirovinu

Priče o ljudima, njihovim životima i dubokim tragovima koje su ostavili su neiscrpne i uvijek prekrasne. Jedna od takvih je i priča obitelji Čelant iz Orahovice. Naime, bračni par Vesna i Viktor ove godine, točnije krajem netom završene školske godine, zajedno su otišli u više nego zasluženu mirovinu. Vesna kao učiteljica razredne nastave, a Viktor kao učitelj glazbene kulture.

Njihova učiteljska priča počela je još davne 1978. godine kada su kao rođeni Županjci prvo radili u Štitaru, a potom došli u Orahovicu koja im je postala trajni dom:

-Moje prvo radno mjesto bilo je u Bosni, u područnoj školi u Gradačcu, ali tamo sam bila samo tri mjeseca i kada sam se vratila u Županju, počela sam raditi u Štitaru gdje sam i upoznala Viktora i vjenčali smo se 1978. godine. Radili smo zajedno u Štitaru, i moram se sada prisjetiti svoje prve generacije iz koje su mi tri učenika smrtno nastradala, jedan u Domovinskom ratu, a dvojica nesretnim slučajem. Kada se prisjetim, od svih mojih dosadašnjih učenika, sedam je preminulo i to mi je najstrašniji dio učiteljske karijere jer je riječ o ljudima koji su mladi umrli i nisu dočekali ni da se zaposle. 1981. smo došli u Orahovicu jer se u Štitaru smanjio broj djece, i budući da su tada učitelji imali značajno mjesto u društvo, ovdje smo dobili stan i oboje posao. Zanimljivo je i to da nam se Orahovica na prvu svidjela jer smo zajedno nekoliko godina prije kampirali u šatoru na Jezeru i eto na kraju završili u ovoj prekrasnoj sredini. – započela je Vesna Čelant.

Rado se prisjeća svih svojih generacija, jer učila je danas već roditelje i njihovu djecu:

-Ovo je prekrasan poziv, kada bih ponovno mogla birati učiteljski posao, uvijek bih ga izabrali. Pamtim mnoge školske trenutke, ali nekako mi je najviše ostalo u pamćenju doba ratnih godina kada smo djecu poveli u Mađarsku u neku vrstu škole jer je u Orahovici bio rat. Tada nismo znali što očekivati, hoćemo li se ikad moći vratiti. Ipak, sve je završilo sretno. Sad kada znam da više neću ići u školu kao učiteljica, iskreno žao mi je, ali to je život, imam svoje hobije, volim raditi oko cvijeća i tako. Dolazi novi dio života. – kaže Vesna.

Viktor Čelant je posebna orahovačka priča, čovjek koji je odgojio mnoge uspješne glazbenike, ne samo u Orahovici, godinama je u ovom gradu sam bio mala glazbena škola, učio je djecu svirati klavir, harmoniku, tamburu, gitaru i u za sve to svoj učiteljski posao uvijek odrađivao sa širokim osmijehom na licu:

-37 godina je iza nas, puno je to za reći, a kamoli proživjeti u jednoj zajednici i posebno u školi. Moja priča počela je na Pedagoškoj akademiji u Zagrebu gdje se uvijek sjetim našeg čuvenog metodičara Bože Antenića koji nam je usadio teoriju: “idite raditi na selo tamo morate biti prvi gdje morate biti ambasadori glazbe”. I eto, na taj način sam radio kroz svoj radni vijek i presretan sam danas sa svim što sam napravio. Od početka smo i supruga i ja uvijek bili aktivni ne samo u školi, nego i u izvan školskim aktivnostima. Koliko je samo djece i mladih prošlo kroz moje ruke kroz pjevački zbor i tamburaške orkestre u školama u Orahovici, Feričancima, Zdencima, a o učenicima da ne pričam. Dok traje jedan nastavni proces u školskoj godini, dajemo sve od sebe da učenike puno toga naučimo, ali onda kada imaš samo tjedan dana odmora od te silne galame posla, shvatiš to su ipak samo djeca koja uz tebe odrastaju. Svoj sam posao uvijek radio s ljubavlju, želio sam im prenijeti uvijek pozitivu, a eto i predavao sam takav predmet koji je to dozvoljavao. Nadam se da će me učenici tako i pamtiti i sjetiti se ponekad u životu. – kaže Viktor Čelant.

Prezime Čelant u školi ostaje jer sin Damir radi u maminom fahu, razrednoj nastavi, a buduća snaha predaje Hrvatski jezik:

-Pa eto supruga i ja se nadamo da će i Damir jednako kao i mi uspješno dočekati ovakve dane mirovine. Eto i snaha je bila naša učenica, tako to ide. Naravno da ćemo i supruga i ja i dalje biti na raspolaganju školi, ako im bilo kakva pomoć bude potrebna. – zaključio je Viktor Čelant.

(www.icv.hr, vg)