VIROVITIČANKA „NA VRATIMA“ HRVATSKE NOGOMETNE REPREZENTACIJE Intervju sa Sanjom Sabo

Mlada virovitička nogometna vratarka Sanja Sabo, članica Ženskog nogometnog kluba Agram iz Zagreba, iza sebe ima već nekoliko velikih uspjeha. Osim što brani boje jednog od najboljih ženskih nogometnih klubova u Hrvatskoj, nastupa i za hrvatsku nogometnu reprezentaciju, a to je uspjeh zlata vrijedan. Virovitičani su ponosni na mladu vratarku pred kojom je, po svemu sudeći, velika karijera. Razgovarali smo s njom i saznali smo nešto više o njenim nogometnim počecima i planovima za budućnost.

Kada se javila ljubav prema nogometu i gdje si napravila prve nogometne korake?

– Nogomet sam zavoljela „na prvu“. U djetinjstvu sam uvijek s dečkima igrala nogomet na ulici. Većinom su bili moje godište i išli smo zajedno u osnovnu školu. Nakon poslijepodnevne smjene oni bi otišli na trening, a ja sam morala kući uvijek s istim pitanjem – zašto ja ne mogu trenirati?! To nažalost nije bilo moguće jer u mojem mjestu nije bilo ženskog kluba, no jedan dan susjed je došao po mene i odveo me na trening. Trener je rekao da mogu probati, a nakon treninga pitao me bi li htjela igrati. Tako sam napravila svoje prve nogometne korake u svom mjestu, za NK Podgorje, igrajući u muškoj konkurenciji.

Kakav je bio tvoj nogometni put prije odlaska u Zagreb?

– U Podgorju sam igrala sedam godina, a nakon toga prešla sam u ŽNK Čađavica koji se natječe u Drugoj hrvatskoj nogometnoj ligi. U Čađavici sam odigrala jednu sezonu, a zatim se odlučila vratiti malo bliže, u NK Sveti Đurađ gdje sam odigrala jednu sezonu ponovno u muškoj konkurenciji i nakon toga dobila poziv da dođem igrati u hrvatsku nogometnu reprezentaciju. To je ujedno bila i posljednja godina u kojoj sam smjela igrati u muškoj konkurenciji. Nakon prvog nastupa za reprezentaciju, Ivica Milković, trener ŽNK Agram iz Zagreba, pitao me bi li htjela doći u Zagreb i igrati za Agram. Na tu ponudu odmah sam pristala. Godinu dana sam putovala samo na utakmice, a treninge sam odrađivala u Svetom Đurđu. Kasnije sam u Zagrebu upisala srednju školu, preselila se i nastavila igrati za Agram, gdje igram i danas.

Kada si prvi put zaigrala za hrvatsku nogometnu reprezentaciju?

– Za reprezentaciju sam prvi put zaigrala s 15 godina. To je bila prijateljska utakmica protiv BiH. Prvu službenu utakmicu koju sam imala za Hrvatsku bila je u Estoniji, u kvalifikacijama za Europsko prvenstvo.

Što bi istaknula kao najveće ostvarenje u dosadašnjoj karijeri?

– Najveće ostvarenje bilo mi je osvajanje završnice kadeta, finale Hrvatskog nogometnog kupa ove godine u Otočcu koji se uživo prenosilo na televiziji i naravno, igranje za reprezentaciju.

Kakav je život u Zagrebu i koji su ti planovi za budućnost?

– Kada sam išla u školu, često bih nakon nastave išla na treninge. U Zagrebu je život težak jer se moraš osloniti samo na sebe. Nedostaje mi rodno mjesto, ali sve u svemu nije toliko strašno. Kada sve zbrojim i oduzmem, ipak se ne bih vratila za stalno. Uskoro nam počinju pripreme pa ćemo imati treninge svaki dan. Završila sam frizersku školu i zaposlila se pa nisam u mogućnosti trenirati više od tri puta tjedno, ali mislim da je i to dovoljno. Voljela bih se okušati u inozemnoj karijeri, to mi je zaista velika želja i ne želim kasnije u životu žaliti za propuštenim prilikama.

Imaš li neku poruku za mlade sportaše?

– Prije svega moram napomenuti da su ozljede često dio sporta, a ja sam to, nažalost, iskusila više puta. Iza mene su dvije operacije, a od posljednje je prošlo skoro godinu dana i još uvijek se nisam u potpunosti oporavila. Nadam se da ću s ovim pripremama ojačati mišiće i u novu sezonu krenuti u punom pogonu i zdrava. Upravo iz navedenih razloga smatram da je izuzetno bitno završiti školu. To je moja poruka mladim sportašima – uz sport obavezo i škola. Osobno mi je drago što sam uz profesionalnu karijeru uspjela završiti i školu i što imam zanimanje. Jednog dana kada prestanem igrati nogomet, doći ću puno lakše do posla. Važno je znati što želite, jer u slučaju ozljeda ili prestanka nogometne karijere bitno je imati zanimanje i drugu mogućnost za daljnji život.

(www.icv.hr, ts, foto: facebook Sanja Sabo)