Prije nekoliko tjedana terasu slatinskog kafića Vertigo, koja se nalazi na tzv. ”slatinskoj špici” uz gradsku fontanu, počeo je posjećivati sivo-bijeli mačak. Mijaukanjem je ”žicao” hranu od gostiju koji koji su se došli opustiti na lijepoj terasi sa još ljepšim pogledom, na što nije mogao ostati ravnodušan konobar spomenutog kafića Saša Reksa, pa mu je kupio nešto mačje hrane. I tako je mačak, kojeg su djelatnici kafića od milja nazvali Mici, redovit i stalan gost.
– Mačak je jako lijep, umiljat, a vidi se po njegovoj dlaci da je i njegovan. Socijaliziran je, ne smeta nikome, nije “divlji”, a najviše voli djecu. Mici, kako smo ga nazvali, došao je na našu terasu prije nekoliko tjedana i obilazio od stola do stola kako bi od gostiju ”užicao” nešto hrane. Ja, inače, volim sve životinje, a od malena sam imao mačke, pa sam se tako sažalio nad mačkom i kupio mu nešto mačje hrane, dao mu mlijeka, i od tada svakodnevno dolazi na svoj obrok u poslijepodnevnim satima, a ponekad i ostalim dijelovima dana. Pametan je taj naš Mici, ne ulazi u unutrašnjost kafića, već se samo mijaukanjem s vrata javi, i mi konobari znamo da je došao na klopu. Svaki dan mu kupujem nekoliko manjih konzervi mačje hrane i mlijeko, žao mi ga je, ne žalim da bude gladan, a uostalom jedna ta konzervica košta dvije kune – kazao nam je Saša Reksa komu je Mici postao ljubimac.
Inače, četrdesetogodišnji Saša Reksa jedan je od najpoznatijih slatinskih konobara koji se tim poslom bavi već dugih dvadeset godina i nema nikoga u Slatini tko ga ne poznaje. Priča nam Saša još i to kako je imao mogućnosti otići raditi u inozemstvo, a zvali su ga i u sezonu na more, no on je ostao u Slatini i ne planira iz nje otići.
– U mom je radnom vijeku sa mnom radilo puno kolega i kolegica, dosta je njih otišlo za boljim životom, ali ja sam ostao i za sada ne mislim nigdje ići. U kafiću u kojem sada radim mijenjali su se i gazde, a ja sam ostao – rekao nam je na kraju svima poznati Sale ili Reksona, kako ga gosti kafića iz dragosti zovu.
(www.icv.hr, adf, foto: D. Fišli)
