U sklopu Festivala radosne kulture – “FRKA 2018.”, danas (četvrtak) je održano predavanje na temu “Stradanje Hrvata u Drugom svjetskom ratu”, koje obuhvaća iseljavanje, internacije, zbjegove i prisilni rad. Ovo zanimljivo predavanje održano je u Gradskoj knjižnici i čitaonici Virovitica.
Sve nazočne na samom je početku pozdravio organizator festivala Romano Tripalo i obratio se s nekoliko prigodnih riječi.
Nakon toga na scenu je stupila predavačica Marica Karakaš Obradov, viša znanstvena suradnica Hrvatskog instituta za povijest i autorica nekoliko knjiga.
Najveći naglasak današnjeg predavanja stavljen je na migracije. Drugi svjetski rat, uz velike ljudske gubitke, vojne i civilne, te materijalna razaranja, prouzročio je masovne prisilne i dobrovoljne migracije stanovništva.
– Hrvati su samo dio te priče, također hrvatsko stanovništvo, kao i neki drugi manjinski narodi prošlo je kroz različite tipove migracija, od iseljavanja, izbjeglištva, evakuacija, odlaska na prisilni rad i mnogih drugih tipova migracija – rekla je u uvodnom dijelu M.K. Obradov.
Problematikom migracija bavilo se djelomično. Jugoslavenska historiografija nakon Drugog svjetskog rata, pa sve do 90-ih godina obrađivala je različite aspekte tog rata.
– Migracije stanovništva su samo dijelom obrađene jer neke stvari možda nisu išle u prilog toj poslijeratnoj jugoslavenskoj vlasti, a i nekako je ta vlast pokušavala sjećati se rata kao revolucije, a ne kao rata koji sa sobom nosi patnju i trpljenje, posebno za civilno stanovništvo – nastavila je Obradov.
Migracije koje je prouzrokovao Drugi svjetski rat nisu završile s danom prestanka rata. Obzirom na velik broj ljudi koje je kraj rata zatekao izvan matičnih zemalja, repatrijacija je bila važan poslijeratni zadatak svih država, pa i Jugoslavije, odnosno svake narodne države/republike. Brojne osobe iz Jugoslavije, pa i Hrvatske, dočekale su kraj rata ponajviše u Njemačkoj i Austriji, a radilo se pretežno o zatočenicima koncentracijskih logora, prisilnim radnicima i ratnim zarobljenicima.
-Pogotovo za hrvatsku nacionalnu skupinu važno je reći, da se nakon toga jedna velika grupa ljudi našla u zbjegu, već poznatom Blajburškom zbjegu. Dio tih ljudi nije izručen jugoslavenskoj armiji, oni su prešli preko granice i nastavili još nekoliko godina u tim logorima za rastavljene osobe koje su saveznici ustrojavali na području Austrije, Italije i Njemačke. Priča tih ljudi završila je tek krajem 40-ih godina. Velik broj njih je iselio u prekomorske zemlje, većinom u Australiju. Brojka ljudi koji su se našli van granica Hrvatske u poslijeratnom zbjegu je približno 50 tisuća – objašnjava Obradov.
Predavačica se osvrnula i na vrijeme provedeno u istraživanju migracija.
– Moje istraživaje migracija stanovništva trajalo je četiri godine. To je bio i moj doktorski rad, a nakon toga sam naravno počela “proširivati”. U konačnici je nastala i knjiga – zaključila je viša znanstvena suradnica Hrvatskog instituta za povijest M.K. Obradov.
Zaokružiti cijelu ovu priču nije lagano, ali jedno je sigurno, masovne vanjske migracije (iz inozemstva u Jugoslaviju i Hrvatsku i obrnuto) prouzročile su brojne obiteljske i individualne traume te trajno utjecale na nacionalnu, vjersku i demografsku sliku Hrvatske.
(www.icv.hr, ts)