U dvorani virovitičkog kazališta u ponedjeljak je u sklopu FRKE 2018. održana neobična kazališna večer, na kojoj je predstavljena knjiga „Mit o Krleži“ eminentne teatrologinje dr. Sanje Nikčević.
Bio je to njezin već treći nastup (u raznim ulogama) na Festivalu radosne kulture, već po običaju intrigantan, polemičan i prepun posve originalnih uvida u povijest hrvatske književnosti, ponajprije drame. Ponukana ili možda bolje rečeno izazvana žalopojkama mnoštva kritičara i književnika o tome kako je Miroslav Krleža proskribiran u novoj hrvatskoj državi i kako mu se drame više uopće ne izvode, profesorica se dala na posao i napravila opsežno istraživanje, kojim je dokazala da se Krleža od 1990. u našim kazalištima igra više nego kad, a njegova su djela ključni dio književnoga kanona i osnova poučavanja hrvatske književnosti u srednjim školama.
Kako objašnjava autorica, takvi su prijeporni stavovi mogući jer je svaka rasprava o Krleži izrazito obojena emocijama, a predvode je zaraćeni tabori, kako je to ona nazvala, krležodula i tabor krležoklasta. Istina je kao i obično negdje u sredini, pa niti je Krleža najveći svjetski književnik i neupitan baš u svemu što je rekao ili napisa (kako tvrde krležoduli), a svakako ne stoje izjave da uopće nije književnik ili da nikad ništa dobro nije napisao ili učinio.
Poseban je problem koincidencija početka Krležine književne vladavine s promjenom paradigme u europskoj umjetnosti, što je dodatni generator prijepora oko njegova djela i u naše vrijeme. Kao ilustracije već sedamdeset godina potiskivane poetike zasnovane na kršćanstvu, u programu je izvedena koreodrama „Moja smrt“ osječke skupine „KOREOS“. Riječ je o neovisnom projektu, koji je, premda nastao kao školski uradak, daleko svojom originalnošću i vrhunskom artističkom izvedbom prerastao te okvire. U sklopu žanra koreodrame, teško nam se uopće sjetiti dojmljivije ili zgusnutije predstave, čiju je dramaturgiju i koreografiju osmislio kazališni amater. U potresnoj i proživljenoj međuigri mladih glumaca-plesača, publika je imala prigodu proživjeti tešku dramu obitelji u kojoj majka umre od raka. Majčinska je ljubav ta koja nadrasta sva ograničenja vremena i prostora, pa čak i vječnosti, iz koje svojom ljubavlju štiti i bodri svoju djecu i supruga u iskušenjima i mračnim trenutcima života.
Večerašnja je kazališna večer tako još jedan putokaz za izmirenje naizgled nepomirljivih stavova dvaju književnih i umjetničkih tabora, kolje podrazumijeva i omogućavanje prostora za postojanje i razvitak različitih poetika, koje svaka na svoj način obogaćuje dušu hrvatskog čovjeka. Getoizacija jednoga nasuprot protežiranju drugog svjetonazora višestruko šteti hrvatskoj kulturi uopće i u nekim se europskim zemljama na sve se strane već javljaju projekti „odozdol“, koji za sad još uvijek neformalnim kanalima nude publici i zanemarenu i proskribiranu paradigmu.
Možda je i ovo predavanje jedan mali korak u tom smjeru. (www.icv.hr, rt)
[g-gallery gid=”482953″]