Kako je biti slijepi roditelj u Hrvatskoj i podizati djecu koja vide? Kako na njihovu roditeljsku ulogu gledaju društvo i institucije? Kome se slijepi roditelji mogu obratiti za pomoć i kako svakodnevno ispunjavaju ovu, najvažniju zadaću u životu?
Na ova, ali i brojna druga važna pitanja odgovorila je mlada Virovitičanka, magistra psihologije Dorotea Feketić, u suradnji s onima koji o toj temi najviše znaju – slijepim roditeljima iz cijele Hrvatske.
NEDOVOLJNO ISTRAŽENA TEMA
Još uvijek nepoznatu i nedovoljno istraženu temu u hrvatskom društvu Dorotea Feketić iskoristila je za istraživanje i za svoj diplomski rad, koji je, dovršen i obranjen, u Gradskoj knjižnici i čitaonici u Virovitici prošlog tjedna prezentirala i virovitičkoj publici. I pobrala ovacije, ne samo liječnika, medicinskih djelatnika, slijepih i slabovidnih osoba, osoba s invaliditetom, nego i svakog posjetitelja jer je tema, iscrpna i jasna, ravno u srce „pogodila“ svakog od slušatelja i otvorila neka nova područja razmišljanja te pozvala svakog na osobni angažman i pomoć drugima.
– Na temu slijepe djece i roditelja koji vide puno je članaka na internetu, provedeno je i dosta istraživanja, no o slijepim roditeljima i djeci koja vide jednostavno nije bilo istraživanja – kaže Dorotea kojoj je diplomski rad bio pravi akademski izazov. I sama je slijepa i najbolje poznaje probleme s kojima se bore slijepe osobe i osobe s vrlo malim ostatkom vida pa je odlučila zaći u dosad neistraženo, a iznimno važno područje roditeljstva s bijelim štapom. Pitala je roditelje o konkretnim situacijama – kako odvode dijete liječniku, kako hrane malo dijete, kako je ići u šetnju gradom… Dakle, pitala ih je o svim onim situacijama koje većina roditelja uzima zdravo za gotovo, a za slijepe roditelje predstavljaju nevjerojatan izazov, iziskuju snalažljivost, znanje, nove vještine, a često i tuđu pomoć.
– U ovom istraživanju sudjelovalo je 14 slijepih roditelja iz različitih gradova u Hrvatskoj. Da bi sudjelovali u istraživanju, morali su zadovoljiti dva uvjeta – da su slijepi ili da imaju ostatak vida do maksimalno dva posto, a drugi da imaju zdravo dijete, u starosti do osam godina. Sedmero roditelja ima jedno dijete, petero dvoje djece, a dvoje troje djece. Osam roditelja je iz velikih gradova, iznad 50 tisuća stanovnika, pet ih je iz manjih gradova, dok je jedan sudionik sa sela. Djeca koju podižu u starosti su od osam i pol mjeseci do 11 godina, ali u analizu rezultata uzeta su samo djeca u dobi do 8 godina – o roditeljima čija su iskustva postala dio njezinog istraživanja i rada ispričala je Dorotea. Do svakog od njih doputovala je, razgovarala, transkriptirala intervjue na više od 200 stranica. Svaki trud se isplatio, kaže. Prvi put je dobivena slika o roditeljstvu s bijelim štapom, bez uljepšavanja i s konkretnim prijedlozima za poboljšanje trenutnog stanja o kojem treba čuti što više ljudi.
PREDRASUDE VEĆ U RODILIŠTU
Jer, kada govorimo o slijepim roditeljima, majke su već na prvoj stepenici roditeljstva naišle na otpor i predrasude – tijekom postporođajnog boravka u bolnici. – Medicinsko osoblje nije imalo razumijevanja, bili su puni predrasuda prema majkama. Čak su neke majke i odgovarali od dojenja, riječima: kako ćete dojiti, kad ni ne vidite dijete? U inat toj rečenici, jedna je majka s kojom sam razgovarala dojila dijete punih godinu i pol dana – istaknula je Dorotea koja kaže kako je već u rodilištu prilika da svi pomognu novopečenim, slijepim roditeljima u osnaživanju i podizanju njihovog samopouzdanja u roditeljskim vještinama. Zadaća je i na patronažnim sestrama i svima koji će u prvim danima biti velika podrška cijeloj mladoj obitelji. I dolazak kući ima svoje izazove – kako provjeriti je li odjeća čista nakon presvlačenja, kako odvesti dijete na prvi kontrolni pregled, cijepljenje, ultrazvuk kukova? – Roditelji se to ne usude sami, uvijek ih prati ili član obitelji ili netko od rodbine i prijatelja. Iako sustav omogućava videćeg pratitelja ili osobnog asistenta, roditelji s kojima sam razgovarala rekli su kako ta osoba nije mogla biti s njima po nekoliko sati u ambulanti, čekajući na red, budući da moraju biti na raspolaganju i drugim članovima udruga ili klubova. Mnogi slijepi roditelji, iako su osobe s invaliditetom, nisu imali prednost pred drugim pacijentima, kad su s bebom ili djetetom došli na pregled, što je još jedan problem na koji su mi ukazali i koji je potrebno mijenjati – obrazložila je Dorotea.
IMPROVIZIRANA RJEŠENJA
Pitanje hranjenja također je jedan od problema. I oni koji vide u prvim danima muku muče s dojenjem, presvlačenjem, podrigivanjem, uspavljivanjem, pripremom formule. Slijepim roditeljima to je još teži zadatak, kao i novo područje hranjenja, kada dođe vrijeme dohrana i kašice. – Moraju imati obje ruke slobodne, jer ne mogu uzeti žličicu i ciljati djetetova usta. Jednom rukom dodiruju lice djeteta, glavu, bradu, a drugom ih hrane. Mnogi roditelji su to istaknuli kao najveći problem, ali su im doskočili i nekim vlastitim rješenjima. Primjerice, koristili su flašicu s proširenom dudom, kroz koju je uspješno prošla i juhica ili varivo, izmiksani u blenderu. Što se odjeće tiče, tu im je uvijek problem pa su za zaštitu odjeće koristili veće podbratke, a jedna mama rekla mi je i kako je nabavila isti ogrtač koji imaju u frizerskim salonima, jer jednostavno nije mogla procijeniti gdje je nastala mrlja od hranjenja – kaže Dorotea.
Slijepi roditelji danas imaju podršku obitelji, rodbine, prijatelja i udruga slijepih. No nedostaje kvalitetnija podrška sustava, pokazalo je istraživanje D. Feketić. – Naime, slijepi par s malim djetetom koji je ostvario pravo na osobnog asistenta mogao je birati između bivšeg ovisnika, bivšeg zatvorenika ili osobu s invaliditetom. Na kraju su dobili osobu s invaliditetom, ženu koja je nakon bolesti imala oduzetu cijelu desnu stranu tijela. U takvoj situaciji, nije se znalo tko je kome zapravo osobni asistent. Znalo se dogoditi da ta gospođa stoji na balkonu i usmjerava slijepu mamu s kolicima kako da sigurno dođe do parka – o situacijama koje je kroz sustav nužno mijenjati ističe Dorotea. Drugi parovi s kojima je razgovarala bili su zadovoljni osobnim asistentima. Naglasili su problem trajanja podrške od samo šest mjeseci, tijekom kojih su se i oni i dijete zbližili s asistentom, a nakon toga više nisu imali pravo na njegovu pomoć.
MALA GESTA, VELIKA POMOĆ
Samo malo zrelije društvo i više razumijevanja okoline pomoglo bi slijepim roditeljima osigurati još bolje uvjete odrastanja za one koje najviše vole – svoju djecu. Jer, već su sada heroji koji se svakog dana snalaze na milijun načina, a o kojima videće osobe ni ne moraju razmišljati. – Slijepi roditelj teško će s djetetom slagati puzzle ili pogledati omiljeni crtić u kinu. Ali zato mogu pjevati, plesati, uče ih svirati, oblikuju glinamol ili sami prilagode društvene igre, kako bi sve radili zajedno, baš kao prava obitelj – o dobivenim iskustvima kaže Dorotea. Zdrava, videća djeca slijepih roditelja idu na aktivnosti, u školu, bave se nogometom ili plesom. Odvesti i dovesti ih – slijepi roditelji mogu samo uz tuđu pomoć, ako je lokacija previše udaljena da se do nje dođe pješice. Zato, svaki put kada netko od poznanika ili članova obitelji uskoči za prijevoz, roditeljima puno pomogne. – U takvim situacijama moguća su brojna poboljšanja, prilike su to za organizacije slijepih i institucije koje mogu osigurati bolje uvjete za pomoć slijepim roditeljima i omogućiti im da na aktivnosti idu zajedno sa svojom djecom – smatra Dorotea. Svojim izlaganjem poručila je kako su slijepe osobe brižni roditelji koji uspješno odgajaju svoju djecu, koji su s djecom posebno povezani te da sljepoću zamjenjuju oslanjanjem na druga osjetila, vlastite sposobnosti i sve neformalne oblike podrške koju dobivaju od
SNALAŽLJIVI, HRABRI, UPORNI – SLIJEPI RODITELJI PROLAZE KROZ SVAKODNEVNE IZAZOVE
1. Zvončić ili vrećica oko noge na igralištu
Ovaj mali zvučni znak slijepim roditeljima pomaže otkriti gdje se točno nalazi njihovo dijete, ako su vani na igralištu. Roditelji točno zapamte zvuk zvona pa dijete mogu čuti i na udaljenosti do 20 metara. Kod kuće roditelji dobro poznaju prostor pa onda ovu metodu ni ne koriste često, bebu koja puže ili se podiže na noge prate isključivo pomoću sluha.
2. Pune ruke šetnje
Kada idu u šetnju, slijepa osoba u jednoj ruci mora držati ili bijeli štap ili vodilicu za psa vodiča, dok bi u drugoj trebala držati dijete za ruku. Kako im se ne bi istrgnulo iz ruku, roditelji često čvrsto drže dijete i za rukav. Šetnja s bebom u kolicima puno je teža pa se slijepi roditelji češće odlučuju na nosiljke, tzv. klokanice. Veliku ulogu u čuvanju roditelja, ali i djece ima pas vodič, koji je sposoban sigurno ih prevesti preko ceste, sačuvati od ozljeda zbog, primjerice, rupe u nogostupu…
3. Odjeća kao veliki problem
Slijepim roditeljima potrebna je pomoć drugih pri odabiru odjeće – sami mogu obući i presvući dijete, ali iskombinirati boje i otkriti mrlje na odjeći zaista im je teško.
4. Čitanje, pisanje i crtanje s djecom
Slijepi roditelji u ovom segmentu trebaju veliku pomoć okoline i društva. Mogu pomoći djetetu kod zadaće, ali ne mogu prekontrolirati napisano.
5. Muke po bolesti
Bolest i odlazak liječniku velik su problem za slijepe osobe s djecom, jer tada uglavnom ovise o tuđoj pomoći. Od 14 roditelja, samo jedan par ide sam kod liječnika s djetetom i to zato što im je liječnik u krugu od stotinjak metara od doma. Kod kuće, kako bi izmjerili temperaturu, slijepi roditelji koriste zvučne toplomjere, ali i ukazuju na to kako su takvi toplomjeri često nepouzdani. Mnogi slijepi roditelji zato mjere temperaturu djeteta poljupcem u lice ili čelo pa na temelju topline procjenjuju je li vrijeme za lijek (čepić jer ga je lakše dati nego sirup) ili odlazak liječniku. Teško im je prepoznati vrstu osipa koji se često javi kao simptom uobičajenih dječjih viroza, a razlikuje se po veličini, vrsti i mjestu na kojem nastaje pa u tom slučaju slijepi roditelji trebaju pomoć videće osobe.
SLIJEPI BRANKO OTAC JE DVIJU PREKRASNIH DJEVOJČICA
„U likovni ne diram, no lektire odrađujemo kao od šale“
Ja sam presvlačio, oblačio, obuvao naše cure, supruga je hranila, davala lijekove, vozila. Meni je teško natočiti tri mililitra sirupa u čašicu ili pregledati zadaću iz likovnog, provjeriti tople ili hladne boje. Ali zato s lakoćom i kao od šale prolazimo kroz likove iz lektire, ispitujem prirodu, sve druge predmete kod kojih nema puno crtanja – priča nam Branko.
Branko (podatci poznati redakciji), koji je slijepa osoba, sretno je oženjen muškarac. Sa svojom suprugom koja vidi podiže dvije prekrasne djevojčice, jednu školarku i jednu vrtićke dobi. S nama je odlučio podijeliti dio svojeg roditeljskog iskustva, za koje kaže da je posebno i drugačije od svih drugih iskustava koje je prošao u životu. Kad je supruga ostala trudna, mnogi su se u malom slavonskom mjestu u kojem žive prvo pitali „kako će dijete ispasti“, sjeća se.
NAVIRIVALI SE U KOLICA
– A kad smo u prvih mjesec dana prošetali s bebom u kolicima, mnogi su se navirivali unutra, samo da vide njene oči. S balkona su znali vikati: „Vidi li mala?“. Meni je to razumljivo, ali suprugu je to znalo zaboljeti. S drugim je djetetom bilo opuštenije, ljudi više nisu zapitkivali toliko – iskreno kaže Miroslav, ponosni otac dviju zdravih djevojčica. – Ono što mi zna smetati je činjenica da sam drugima ‘nevidljiv’. Šetamo gradom, a prolaznici razgovaraju sa suprugom, ispituju o meni, kao da ne stojim pored njih. Ponekad čak žale moju suprugu, tvrde da ima težak život, da toliko toga mora sama, jer, eto, ja ne vidim. Zbog takvih situacija prekinuli smo i odlazak u neke trgovine, situacije su postale prenaporne – kaže nam Branko koji ističe kako su u obitelji zadaće jednako podijeljene između njega i supruge.
DOBAR S BUŠILICOM
– Sve što mogu, odrađujem sam, što god mogu pomoći, pomognem. Sposoban sam raditi s bušilicom, i drva sam cijepao, a neki dan sam supruzi pomogao u ličenju. Kad nam se nešto u kući pokvari, supruga prvo zove mene. Tek ako ja ne uspijem otkloniti kvar, zovemo majstora – u dahu nam priča naš sugovornik. Poput drugih parova iz naše priče, većinu „finih“ poslova oko djece u početku je prepustio supruzi koja vidi. – Ja sam presvlačio, oblačio, obuvao naše cure, supruga je hranila, davala lijekove, vozila. Meni je teško natočiti tri mililitra sirupa u čašicu ili pregledati zadaću iz likovnog, provjeriti tople ili hladne boje. Ali zato s lakoćom i kao od šale prolazimo kroz likove iz lektire, ispitujem prirodu, sve druge predmete kod kojih nema puno crtanja – priča nam Branko, poznat kao iznimno uporna i optimistična osoba.
DVORIŠTE KAO PRIČAONICA
– Moram priznati da sam, dok su bile manje, izbjegavao ići s njima van u šetnju ili u park bez supruge. Nema smisla da dijete vodi tatu za ruku, treba biti obrnuto, a u parku sam strahovao od pasa kojih uvijek ima blizu. Zato smo radije kao obitelj puno putovali: na kupanje, izlete u prirodu. Puno pričamo, naše je dvorište prava pričaonica, ja im sviram, učimo glazbu i uživamo – poručuje Branko.
– Ja se zaista trudim i drago mi je što su to prepoznali svi moji bližnji, jer jedino što ne podnosim je sažaljenje. U redu, ja ne vidim, ali mogu puno toga napraviti, u redu problem postoji, ali hajdemo od situacije izvući najbolje – uvijek optimističan poručuje Branko o svojem životnom motu i navodi kako je zahvalan na prekrasnoj obitelji.
MONIKA RUŽIĆ, predsjednica Lions cluba Vereucha
Slijepe i slabovidne osobe vrijedni su članovi našeg društva i bilo je važno saznati više o ovom segmentu njihovog života, njihovu stranu priče o tome kako se kao slijepi roditelji snalaze, na koje sve poteškoće nailaze i kako ih prevladavaju.
VALENTINA MARKOVINOVIĆ, predsjednica Organizacije slijepih Virovitičko-podravske županije
– Dorotea je jedan svijetli primjer kako sljepoća nije prepreka za postići važne ciljeve u životu. Problematika o kojoj govori dobro je poznata u našoj Organizaciji. Pomažemo roditeljima i članovima njihovih obitelji oko ove, najvažnije zadaće u životu.
ALEN BJELICA, pročelnik gradskog Upravnog odjela za društvene djelatnosti.
Slijepe i slabovidne osobe važne su i Gradu Virovitici. U svom proračunu Grad pomaže cijeloj zajednici osoba s invaliditetom, plaća dvije i pol plaće, dajemo novac za projekte. S tom ćemo potporom nastaviti i u budućem periodu. (www.icv.hr, mlo, Foto: M. Lovrenc)