Virovitička Opća bolnica može se pohvaliti činjenicom da je u pet godina stručni tim liječnika specijalista u Virovitici obavio čak deset eksplantacija. Riječ je o zahvatima kojima se organi nakon moždane smrti pacijenta vade i pripremaju za transplantaciju u nekom od kliničkih bolničkih centara u Hrvatskoj, ali i šire. Hrvatska je, naime, ponosna članica Eurotransplanta, u kojem sudjeluje osam zemalja i koje na svom području pokriva oko 135 milijuna ljudi. Hrvatska je, kad je o doniranju organa riječ, prepoznata kao primjer, jer uz Španjolsku drži prvo mjesto na toj važnoj ljestvici – na milijun stanovnika imamo čak 35 donora.
PRIMJER DRUGIM ZEMLJAMA
U statusu „hrvatskog modela donorstva“ u spašavanju života životnu ulogu imaju i pacijenti s područja Virovitičko-podravske županije. Dr. Igor Žigman, spec. anesteziologije, reanimatologije i intenzivnog liječenja, specijalist uže specijalizacije intenzivne medicine i voditelj Odjela za anesteziju, reanimatologiju i intenzivnu medicinu virovitičke Opće bolnice, već je desetak godina i bolnički transplantacijski koordinator. S timom – anesteziologom dr. Ivanom Ganjtom i neurologom dr. Borisom Benčinom te s drugim specijalistima koji su uključeni u dijagnostiku i provedbu postupka – s radiologom, kirurgom, internistom i drugima dijagnosticira, priprema i održava bolesnika za postupak eksplantacije. Bubrezi, jetra, srce, gušterača, tkiva- sve što se može iskoristiti, nakon moždane smrti pacijenta i pristanka obitelji, tim eksplantacijskih kirurga i instrumentarki stručno će izvaditi i pripremiti za transport u neki od kliničkih centara.
– Danas se može donirati gotovo sve: srce, bubrezi, jetra, bulbusi (očne jabučice), tkiva – koža, kosti, gušterača, pluća. Transplantacije se kod nas rade u kliničkim centrima, dok se eksplantacije mogu raditi u svim manjim centrima koji su prijavili da imaju adekvatnog kandidata. Jedino se pluća ne transplantiraju u Hrvatskoj, nego u Austriji. Kada govorimo o organima koji mogu poslužiti za transplantaciju, važno je reći kako postoje dobne granice za svaki od njih, no one se sve više pomiču. Tako su, primjerice, za bubrege i jetra podobni i oni pacijenti koji imaju između 70 i 80 godina, dok je za srce ta granica ipak nešto niža – objašnjava dr. Igor Žigman.
MOŽDANA SMRT
Prema podatcima Ministarstva zdravstva, od lipnja ove godine, Hrvatska je imala 71 donora. Virovitica u toj brojci ove godine sudjeluje s njih troje. Da bi se organi mogli iskoristiti za transplantaciju, potrebno je zadovoljiti nekoliko uvjeta, a stanje pacijenta je jedan od njih – mora nastupiti moždana smrt.
– Kad je došlo do sumnje da je stao protok krvi u mozak, mi smo zakonski obvezni provesti određenu proceduru. Ta se procedura sastoji od dvaju kliničkih testova, koji se izvode u razdoblju od tri sata, te od jednog parakliničkog testa. Najčešće koristimo angiografiju mozga – metodu kojom se pušta kontrast kroz krvne žile mozga i tako se isključuje mogućnost protoka krvi kroz mozak. Kad su testovi pokazali da je nastupila moždana smrt, odnosno da je pacijent preminuo, tada se kreće na drugi dio, a to je razgovor s obitelji i s rodbinom – ističe dr. I. Žigman.
Drugi je uvjet – pristanak najbližih članova obitelji da se dijelovi tijela iskoriste za doniranje i transplantaciju, stoga jako važan.
– Odlukom o donaciji organa pomaže se pacijentima koji su teško bolesni i imaju završni stadij zatajenja različitih organa te su vrlo često životno ugroženi. Znamo da nije lako donijeti odluku o donorstvu i zato zahvaljujemo svim obiteljima koji su u teškim trenutcima smogli snage i dozvolili da se organi njihovog oca, majke, djeteta, brata, sestre, iskoriste za spas života drugog pacijenta – poručuje dr. I. Žigman.
UHODANA PROCEDURA
Nakon dozvole obitelji, slijedi procedura: tim iz virovitičke bolnice prijavit će donora nadležnom Ministarstvu zdravstva. Ondje postoji osoba koja se zove nacionalni transplantacijski koordinator, a koji regulira daljnju proceduru: provjeru donora, suradnju s Eurotransplantom, s bolnicama u Hrvatskoj, sa Zavodom za transfuziju krvi i Zavodom za tipizaciju tkiva. Kad se pronađe pacijent kojem odgovara pojedini organ ili tkivo, slijedi eksplantacija i transport. Timovi iz kliničkih centara najčešće sami dolaze po potrebne organe, neovisno o udaljenosti i vremenu – ponekad i helikopterom.
– Sama procedura, od dokaza moždane smrti, pa dok se organ ne izvadi, traje sigurno desetak sati. Potom slijedi transport organa do nekog od centara u kojem će biti transplantiran na bolesnika. Članstvo u Eurotransplantu vrlo je važno. Kako će organ pacijenta iz naše bolnice brzo završiti u nekom od bolničkih centara u Hrvatskoj ili u drugim zemljama Europe, tako se brzo mogu osigurati i organi iz drugih zemalja za pacijente iz Hrvatske. To nam uvelike olakšava dobivanje organa u slučaju kad mi sami ne možemo osigurati organ za pacijenta koji je hitan ili za pacijente koji imaju teže oblike imunizacije pa se teže nađe organ koji je podudaran, a isto tako članstvo je velika prednost i za djecu koja imaju svoju posebnu listu – kaže dr. I. Žigman koji ističe kako se centralna lista za sve pacijente koji čekaju organ ili tkivo nalazi na stranicama Ministarstva zdravstva.
NUŽNO JOŠ PORADITI NA DONORSTVU
Već danas otvorite temu donorstva u vlastitim obiteljima
Unatoč činjenici da se gotovo sve može iskoristiti za transplantaciju, liječnicima, ali i pacijentima kojima život ovisi o novom bubregu, srcu, jetrima ili plućima, ruke su vezane bez pristanka obitelji. Zato je jako važno, smatra dr. Igor Žigman, da se o toj temi što više govori i to u neformalnim situacijama.
– Teško je donijeti odluku o svom najmilijem, to je potpuno razumljivo i važno je da ljudi razgovaraju o tome u nekim uobičajenim situacijama. Ako u obitelji znaju da je netko njihov za života bio sklon donirati svoje organe, onda je puno manji teret na obitelji da donesu takvu odluku, kad već dođe do situacije u kojoj moraju odlučiti o tom postupku – smatra dr. I. Žigman.
Kaže kako u Hrvatskoj postoji sustav tzv. predviđenog pristanka za donaciju organa, no praksa uvjetuje isključivo pristanak članova obitelji.
– Brojke koje nas svrstavaju u europski vrh po doniranju organa rezultat su organizacije od strane ministarstva, ali i entuzijazma, volje i rada ljudi koji u tome sudjeluju. Ipak, najvažniji su u svemu tome pacijenti. Tema donorstva polako postaje sve poznatija, o njoj se već govori, ali još ne dovoljno da ljudi shvate kako svatko od nas može biti donor i spasiti drugome život – poručuje dr. I. Žigman.
Ono što je moguće već danas učiniti na podizanju svjesnosti je, kaže, uključiti temu donorstva u svoje razgovore s obitelji, ispuniti donorsku karticu i pokazati mali znak dobre volje, kad je riječ o spašavanju života. Donori, nažalost, ne mogu biti pacijenti oboljeli od malignih bolesti i oboljeli od različitih vrsta infekcija, no svi ostali – mogu.
(www.icv.hr, mlo, foto: M. Lovrenc)