TAJNE NEPOZNATOG PAPUKA Kad hodate kanjonom do Crnih virova, imate osjećaj da budni sanjate!

Tihi žamor potoka, pjev udaljene ptice, zastor od lišća koji gotovo bešumno pada na vlažno tlo, natopljeno izvorima koje ljudsko oko ne vidi. I rječica, hladna, a primamljiva u studenom, koja brižno ispire kamenje obraslo mahovinom i rado dočekuje sitne, oble vodene kukce u svoje mini lagune. Ta rječica govori drevnim jezikom prirode, prelamajući se u kaskadama od bistrine, a čuvaju je obronci šume, prepuni prirodnog blaga, na ponudu biljkama koje su ondje našle dom i stotinama životinja koje se spremaju za zimski odmor. I tu, kao u nekom drugom svijetu, našli smo se mi, novinari, u vodstvu stručnjaka, poznavatelja Papuka, na posebnom zadatku – otkriti jednu od gotovo bezbroj tajni našeg Papuka, na području zvanom Velika Radetina.

KROČILI TEK RIJETKI 

Geografski, nalazi se nedaleko od Slatinskog Drenovca, pripada području Papuka koji je poznat i kao „Sekulinačka planina“, no jednako tako može biti i iz nekog drugog svemira. Jer, ondje gdje je naša noga tabala put po kamenju, lišću i granama kojima je vjetar presudio, tamo gdje nam je kamen bio stepenica, zašli su tek rijetki. Hodajući kanjonom koji se proteže oko dva kilometra, od prašnjave ceste iznad Slatinskog Drenovca, pa sve do tajnovitih Crnih virova, slapa koji izvire u dubinama Papuka, nismo se mogli oteti dojmu da budni sanjamo.

Mjesto je to koje posebno djeluje na čovjeka. Tu je lako povjerovati u mitove i legende koje čuvaju šume i koje se kod starijih stanovnika ovog područja prenose s koljena na koljeno. Ovdje, šuma je glavna, njezina tiha postojanost čovjeka tjera na poniznost i zahvalnost, ona govori duši i potiče sva osjetila na užitak.

Staza je to koju svakako treba otkriti avanturist namjernik, uporni planinar, turist željan neponovljivog prirodnog iskustva, u kojem jednako snažno testira sam sebe, svoju volju, kao i znanje o snalaženju u prirodi.

– Papuk je blago koje treba otkriti, prepun je legendi, povijesnih činjenica, zanimljivosti i prirodne baštine na koju moramo biti ponosni – smatra i Boris Radočaj, upravitelj Šumarije u Ćeralijama, poznavatelj šuma na Papuku.

Jankovac sa Skakavcem i Grofovskom stazom, Rupnica sa svojom povijesnom pričom, sve je to važan dio prirodne cjeline zvane Papuk, no toliko je još toga što treba ispričati javnosti, otkriti ljubiteljima prirode, onima koji u miru i fizičkoj aktivnosti slažu mozaik vlastitog zdravlja i duševnog mira. Jer, „Sekulinačka planina“, koja je samo dio Papuka, toliko je bogata biljnim i životinjskim vrstama, da bi se samo njoj trebalo posvetiti puno vrijeme za istraživanje, bilježenje, analizu…

SLAVONSKA PRAŠUMA I PUH ORAŠAR

U svom šumovitom srcu Papuk čuva poseban dio, pravu prašumsku idilu, posebni rezervat šumske vegetacije Sekulinačku planinu. Ljudska noga ondje dugo nije kročila – nalazi se u teško pristupačnom dijelu Papuka na 700 do 810 metara nadmorske visine, u južnom dijelu, na samom vrhu Vrkuljske kose pa to područje znalci nazivaju Slavonskom prašumom.

Bukovo-jelova šuma i obilje prirodnih, zaštićenih i mnogih nepoznatih vrsta ondje su pronašle svoj dom, daleko od turista i planinara, dotaknute rijetkim ljudskim kontaktom, tek za potrebe evidencije i zaštite. – Te su stare šume stanište Lobarie pulmonarie, rijetke i ugrožene vrste lišaja koji je nestao iz mnogih europskih šuma. Stanište su mu inače šume prašumskog tipa sjeverne hemisfere, a nalazi se na našem Papuku.

Rijetka vrsta gljive, Canitella olivacea

Ujedno, koraljasti igličar (Hericium coralloides) i Catinella olivacea rijetke su vrste gljiva koje ovise o količini mrtvog drveća u šumama. Na Papuku su pronađene samo na području park-šume Jankovac i posebnog rezervata šumske vegetacije Sekulinačka planina – objašnjava B. Radočaj, govoreći o drugim zanimljivostima vezanima za nešto bliža i dostupnija područja na Sekulinačkoj planini. Da je Papuk dom zaštićenim vrstama poput šišmiša, već je poznato javnosti, no malo tko zna da krije i brojne druge vrste sisavaca, ptica, vodozemaca i gmazova koji također, zbog svoje posebnosti, trebaju očuvanje i zaštitu.

– Od potencijalno ugroženih vrsta na Papuku živi vjeverica, mali i veliki potkovnjak, močvarna rovka, veliki i riđi šišmiš. Močvarni šišmiš, koji također živi u spiljama na ovom području, prema Zakonu o zaštiti prirode ulazi u ugrožene vrste, dok je velikouhi šišmiš već u rizičnoj skupini. Europski zec i puh orašar također su dio životinjskog svijeta koji je ekološki važan i koji treba čuvati – naglašava B. Radočaj.

Golub dupljaš, foto: Wikipedia

Uz rodu, planinskog djetlića, muharice, ševe, žune, šljuke, jastrebače, Papuk se može pohvaliti i jednom, još nedovoljno poznatom vrstom ptica – golubom dupljašem (lat. Columba oenas). Ugrožen je pak škanjac osaš (lat. Pernis apivorus), koji svoja gnijezda svija u šumama i na livadama, ali je omiljena meta lovaca i krivolovaca. Šetajući Sekulinačkom planinom, moguće je nabasati na još jednu ugroženu vrstu, a riječ je o simpatičnoj zelenoj žabici, gatalinki. A o biljnom svijetu, što on skriva i nudi istraživačima, sakupljačima bilja, znatiželjnicima botaničarima? O tome, nekom posve novom, novinarskom prilikom.

Spomenik staroj šumskoj željeznici na Sekulinačkoj planini

STARA ŠUMSKA ŽELJEZNICA – SPOMENIK JEDNOM VREMENU

Kad bi šume mogle pričati, onda bi na ovom području govorile i o staroj šumskoj željeznici, koja se u prošlom stoljeću koristila za transport posječenih stabala. Početkom 20. stoljeća, duž jarka uz potok Lipovac, izgrađena je industrijska uskotračna pruga od željezničke stanice u Slatinskom Drenovcu, koja je služila da se drvna masa iz ovih šuma preveze do velikih pilana u Virovitici, Đurđenovcu i Belišću.

Poznata i kao Guttmanova pruga, danas je podsjetnik na prošlo vrijeme, u kojem je u relativno kratkom razdoblju, u samo deset godina, od 1925. do 1935. godine posječeno oko 600 hektara šume za potrebe industrije. Najtraženija roba bila je jela, koja je za razliku od bukve bila itekako tražena na tržištu. Bilo je to doba kada još nije bila poznata tehnologija očuvanja pojedinih vrsta trupaca pa se koristilo najkvalitetnije tada dostupno drvo – jela.

Budući da su je toliko iskorištavali, u godinama koje su uslijedile, do nove građe koja je rasla u sve udaljenijim područjima moglo se doći samo novim prometnicama i „otvaranjem šuma“. U periodu od 1945. do 1955. godine zbog otvaranja šuma izgrađeno je čak 27 kilometara industrijskih pruga, širine 60 centimetara.

Drvna masa dovozila se na Sekulinački lager, s kojeg je put nastavljala uskotračnom prugom do željezničke stanice u Slatinskom Drenovcu, a zatim po cijeloj Hrvatskoj i šire. Kad je industrija zaključila da je sa sječom gotovo, pruge su zapuštene. Područje je to koje je opet vraćeno prirodi – po trasama danas prolaze šumske ceste, a o povijesti svjedoči spomenik staroj šumskoj željeznici koji mogu otkriti tek uporni pješaci. (www.icv.hr, mlo, foto: M. Lukačić, Ž. Đaković Leš, M. Lovrenc)