Pucao je od zdravlja, a da bi se očeličio, zimi se prije spavanja gol valjao po snijegu. Snažno tijelo grofa Elemira Jankovića iz Suhopolja hrabro je podnijelo, kaže legenda, i masnice koje mu je “iscrtao” otac mu Aladar. Zaljubio se Elemir u prelijepu Ilku, ali ona nije bila “plave”, već obične građanske krvi, bila je kći upravitelja vlastelinskog imanja. Nije joj, stoga, smio ni kročiti u kuću, jer bi to značilo otvoreno udvaranje, nego joj je šaputao pod prozorom. Ipak, skupio je hrabrost da pomakne granice i odlučio zatražiti očevo dopuštenje za brak, piše vecernji.hr.
“Sretnu” je vijest ocu priopćio u lovu, pokraj hrasta u Beljevini, pred svim lovcima jer se nadao da će otac pred strancima biti mekšeg srca. Gadno se prevario. Otac je dohvatio kandžiju i išibao ga pred svima. I na iznenađenje svih, pristao je na taj brak. Ljubav je cvjetala i bujala, baš kao i oleandri, omiljene Ilkine biljke koje su doslovce okruživale dvorac u Suhopolju, malom mjestu nadomak Virovitici. Kad bi mogli govoriti, svašta bi dvorski zidovi mogli ispričati o “dugim zimskim noćima” na tom vlastelinstvu. Na koncu, zbog žene je ta građevina sredinom 18. stoljeća, godinama prije Elemira i Ilke, i prerasla u pravo velebno zdanje. Jedan od grofova svoju je zaručnicu iz Mađarske doveo na suhopoljski posjed da bi joj pokazao gdje će živjeti. Mladenka se prenerazila. Pred očima joj se prostiralo samo, kako se kasnije požalila svome ocu, “polje i usred njega mali dvor”. Razočarana, odbila se udati. Zaljubljeni grof Janković nije se lako predao: na brzinu je dogradio dio dvorca te, u čast svojoj djevi, zasadio park, i to već velikim drvećem. “Upalilo” je, kada je sve dovršeno, grofica je pristala na brak.
Nakon što su i perivoj i dvorac posljednjih pola stoljeća vidno propadali, to zaštićeno kulturno dobro konačno vraća i oživljava staru slavu. Pri samome je kraju, naime, velika rekonstrukcija dvorca, “teška” 39,7 milijuna kuna. Građevinari će miješalice ugasiti, očekuje se, s prvim danima proljeća, a započinje potom postavljanje moderne multimedijalne opreme. Nastat će, tako, Centar za posjetitelje – Dvorac Janković, s 15 dvokrevetnih soba.
– Najvažniji su multimedijalna izložbena dvorana, koja će posjetitelje provesti kroz povijest obitelji Janković i samog Suhopolja, i kreativni laboratorij – započinje Miroslava Bato, stručna suradnica u virovitičko-podravskoj Agenciji za regionalni razvoj VIDRA. – Dvorac je okosnica Suhopolja i cijelo se mjesto razvilo od tog središta. Tijekom povijesti mijenjao je svoju ulogu, a mještanima iznimno znači sama zgrada jer je bitan element naselja – nadovezuje se kolegica joj iz VIDRA-e Tajana Bukovšak. Mlade su to žene koje su se uhvatile u koštac s oživljavanjem starine u koju se, uvjerili smo se i sami prije dvije godine, ulazilo na vlastitu odgovornost.
– To nam je izazov jer riječ je o vrlo vrijednoj kulturnoj baštini, ali i velika je prilika za učenje i osobni razvoj. Susreli smo se s mještanima koji su se u životu dotaknuli sa zgradom, shvatili što im ona simbolizira i zaista je lijep osjećaj tako doprinositi razvoju naselja, gospodarstva i turizma – ističe Miroslava. Jankovići su gospodarili suhopoljskim krajem od kraja 18. do tridesetih godina 20. stoljeća. U smiraj Prvog svjetskog rata plemići se sele u Mađarsku. Vlastelinstvo je prodano 1931. Hrvatsko-slavonskoj banci za parcelizaciju i kolonizaciju. Dvorac je kasnije postao dom za siročad, a odrastala su u njemu djeca koja su u Drugom svjetskom ratu izgubila roditelje. Spavali su tamo, potom, i sezonci iz Bosne koji su za Jugoslavije kopali repu na virovitičko-podravskim poljima. Uredi PIK-a Suhopolje bili su na toj adresi, pa čak i škola i dječji vrtić. Pretvoren je i u stanove za mještane, od 1964. do 1973. Dvaput je gorio i 90-ih je već bio potpuno devastiran. Tvrtka Abacus kupila je 2000. zaštićeni dvorac s perivojem, a novi vlasnik imao je velike planove. Od zacrtanih ideja ipak je odustao, ali je dozidao ulaz lukovima i time, stav je struke, narušio autentičan izgled dvorca. I sve je jasnije postajalo da otkucavaju sekunde za njegov spas… Ruševnu je zgradu, koja se proteže na nemalenih 3415 četvornih metara, otkupila Virovitičko-podravska županija 2012. Napisala je i prijavila projekt obnove tog zdanja u srcu Suhopolja i njegovu transformaciju u Centar za posjetitelje, a što će, opet, otvoriti nova radna mjesta i privući turiste. I ništa manje važno, oživjet će likovi i djela plemićke obitelji Janković, koja je ostavila dubok trag od Voćina do Drave, i preko nje. Kupnja dvorca stajala je Županiju oko 1,7 milijuna kuna, a gotovo je isti iznos, točnije 1,5 milijuna, uložen u papire.
No, uloženo će im se višestruko vratiti. Od ukupno 39,7 milijuna kuna za rekonstrukciju, čak 33,4 milijuna slila su im se iz europskih fondova. Građevinari su “okupirali” dvorac u svibnju 2017. i počela je velika rekonstrukcija tog simbola Suhopolja. Nepune dvije godine kasnije “ušminkavaju” ga, postavljaju parkete i dovršavaju posao.Spašavanje je to kulturno, povijesno i arhitektonski vrijednog dvorca koji će se, tako, pozicionirati na karti kulturnog turizma. Očekuje se 3000 posjetitelja na godinu. – Neće biti problem privući turiste jer će im se nuditi šira priča koja zaokružuje cijelu županiju. Na 15 kilometara je od Virovitice, gdje se obnavlja Dvorac Pejačević, Mađarska je na 20 kilometara, nedaleko su Voćin, Park prirode Papuk – navodi Helena Hegediš iz Ureda virovitičko-podravskog župana. Kada kročimo u dvorac, put nas vodi na jednu od četiri etaže – podrum, prizemlje, prvi kat i potkrovlje. Pomoć pri snalaženju i ulazu u Centar za posjetitelje slijepima i slabovidnima bit će taktilna crta, a čekat će ih i audiovodič na više jezika te upute na Brailleovu pismu. Multimedijalna soba značit će “srce” obnovljenog dvorca. Cijeli kompleks odisat će duhom vremena i povijesti 19. stoljeća, ali uz poveznicu sa sadašnjošću. U 5D kinu, kakvog nema od Osijeka do Zagreba, sjedit će se u stolcima koji se tresu i pomiču u svim smjerovima, vibriraju, podižu se i spuštaju, izmjenjivat će se topli i hladni zrak, uz efekte munje, grmljavine, snijega, magle, mjehurića vode koja se raspršuje u lice…
U takvom kinu vrtjet će se, među ostalim, film o utrci konja, a jahač će biti posjetitelj – dok “juri” slavonskom ravnicom brzinom od kasa do galopa, oko njega će se izmjenjivati prizori bogatih slavonskih šuma i divljači. Posjetitelji će se “pretvarati” i u mališana koji trči po dvorcu i igra se lovice, mimoilazi se s kuharicama, konjušarima, kovačima… Dok gleda prizore o dječjim igrama u dvorcu, upoznat će se, ujedno, sa starim zanatima. A naslijeđe je Jankovića neprocjenjivo. Suhopolje je, inače, bilo močvarni kraj i šire nenastanjeno sve do sredine 18. stoljeća, kada je isušeno i odatle i podrijetlo imena mjesta. Nastalo je baš za potrebe voćinskih vlastelina. Sagrađena je prvo vlastelinska zgrada – svratište s krčmom, mesnicom, ostavom za kola i štalom za konje. Vrt uz krčmu zasađen je heljdom. U svratištu se godišnje, po zapisu iz 1775., prodavalo sto vjedara vina i šest vjedara rakije. Možda su baš rakija i vino dodatno podgrijavali vruće priče o “nestašnim” ljubavnim epizodama, čiji su plod i brojna izvanbračna djeca… Batine zbog ljubavi U krilu zgrade do ceste bile su prostorije za pranje i glačanje rublja. Posteljina se morala mijenjati svakodnevno, a za čistoću rublja bila je zadužena glavna pralja s četiri pomoćne “vešarice”. Do “veškuhinje” bila su vrata zatvora, a do njih podrumska vrata – grof je, zapisano je, ponekad morao kažnjavati svoje radnike i zatvorom… Dobro su zarađivali od solane. Sol su dovozili iz Tuzle u velikim gromadama, drobili je i prodavali grubo usitnjenu, a kupci su stizali čak iz Slovenije. Grof Elemir Janković u Suhopolju je imao veliko lovište i poseban zvjerinjak. Lovište je 1907. zapremalo oko 80 jutara i bilo je ograđeno. Bio je poznat po konjogojstvu, a suhopoljska ergela, uz onu u obližnjoj Cabuni, bila je među najstarijima u Austro-Ugarskoj Monarhiji.
Elemir je ostao upamćen kao pošten i pravedan prema svima, pa tako i prema svojim podanicima. Do grofovske titule nije mu bilo stalo pa je nikada nije službeno ni primio. Velikodušan je bio prema onima koji su se ozlijedili dok su radili za njega. Agneza Homan radila je na vršilici, stroj joj je nagnječio kukove i ostala je invalid. Hodala je “kao čamac kad ide po malim valovima”, kako to prepričava Zlatko Čurik u svojoj knjizi “Suhopolje u sjećanjima”. Grof joj je dao kuću i zemlju kao odštetu za nesreću na radu. Iako je pretrpio i batine zbog ljubljene Ilke, priče govore da su grof i njegovo grofovsko društvo znali i uvrijediti njegovu suprugu zbog podrijetla. Na jednoj zabavi grofice s njom nisu htjele razgovarati pa je naredila kočijašu da je smjesta odveze kući. Grof joj je jednom (ne)zgodom špinatom zaprljao bijelu haljinu. Supruga mu se osvetila – dva ga tjedna nije puštala u spavaću sobu, uzalud joj je se ispričavao poklonima i cvijećem… Ilka je, navodi se, bila izuzetna žena, dobre naravi, a mališanima je u “Spielschule” donosila kolače i bombone. Djecu je podučavala ručni rad i mađarski jezik. Prerano je umrla, a suprug je za nju sagradio kapelicu u istočnom dijelu parka, u kojoj je i on pokopan devet godina kasnije. Kapelicu su mještani poslije devastirali u potrazi za nakitom i dragocjenostima pa su grobovi premješteni. (www.vecernji.hr)