U BOROVOM LANIŠTU ŽIVI OBITELJ KOJOJ TREBA POMOĆ Goran: “Samo bih volio pronaći posao, još sam mlad, no nitko me ne želi zaposliti“

Prolazite li cestom od Borove prema Rezovcu, teško je ne zamijetiti jednu malu zelenu kućicu, oko koje uvijek netko trčkara, vozi bicikl, rola se… Skroman je to dom obitelji Frank, u kojem uz oca Gorana, i majku Brigitu živi i troje divne djece, osnovci J., I. i A. Do prije nekoliko godina, Goran i Ana radili su na obližnjoj farmi, no vlasnik farme se odselio i zatvorio farmu te su Goran i Brigita preko noći ostali bez posla.

Situacija je bivala sve teža, nekoliko krivih životnih poteza i našli su se tu gdje su sada. Goran je pokušao pronaći posao, no umjesto konkretnih ponuda, dobio je odbijenice.

-Volio bih pronaći posao, još sam mlad, mogu raditi i imam snage, no nitko me ne želi zaposliti – potužio se Goran te dodao kako bi volio zaraditi da djeci može osigurati bolju budućnost. Majka Brigita također traži posao. Već otići na burzu pravi joj je izazov – nemaju automobil pa će do Virovitice morati pješice ili biciklom.

– Ima i onih „zlih jezika“ koji svašta govore o nama po selu, da smo ovakvi, onakvi. No nitko nije bez mane, pa tako ni mi – istaknuo je Goran koji dodaje kako se zaista trude osigurati djeci najbolje što mogu i da su iskreno zahvalni na svakoj pomoći, bilo da je riječ o prijevozu do grada ili odjeći koju im ustupe ljudi dobra srca. No bez stalnih prihoda život je uistinu težak. Goran pješači do Trnave, gdje mu živi majka, kako bi joj donio namirnice i nacijepao drva.

– Moram se brinuti za obitelj, to mi je jedino što imam. Želim im osigurati hranu, odjeću i obuću, no i to je ponekad tako teško te mi to predstavlja veliki problem, s obzirom na prihode koje imamo – istaknuo je G. Frank

Obitelj Frank već se obratila Centru za socijalnu skrb u Virovitici, a Goran je radio i u javnim radovima Općine Suhopolje. No radovi su prošli, a status preko Centra je zbog toga izgubio te se ponovno našao na početku. Ni Goran ni Brigita ne žele ovisiti o drugima, kažu, želja im je raditi i tako podizati obitelj, a ne živjeti od socijalne pomoći.

NAJVEĆI SAN – KUPAONICA

U njihovoj oronuloj kući, zidovi su vlažni i napuknuti, podovi su stari, prozori propuštaju hladnoću. Mala peć u boravku, gdje roditelji spavaju, grije preko dana, no preko noći vatru moraju ugasiti jer strahuju od mogućeg požara. Cijela kuća ima samo tri male prostorije. Igračaka gotovo da i nema, a nema ni pisaćega stola na kojem bi školarci mogli pisati zadaću. Sobu krasi tek jedan mali bijeli medvjedić i posteljina veselih boja.

– U skorijoj budućnosti, trebalo bi I. osigurati sobu. Od onog što sam zaradio, kupio sam ciglu, no ostao sam bez posla i tu je izgradnja stala – ističe G. Frank. Kuhinja u kojoj pripremaju jela, djelomično je u funkciji. Veliki frižider i perilica rublja jedine su nove stvari, koje im je kupila starija kćer, a koja je jedno vrijeme radila u inozemstvu. Dovoda ni odvoda za perilicu rublja nemaju, pa se majka Brigita snašla sama: kad perilica radi, svakih 15 minuta mora nadolijevati novu tekućinu.

Daleko najveći problem je što obitelj nema kupaonicu, iako su za nju ostavili prostor u inače skučenoj kućici. Snalaze se kako znaju. Unatoč teškim uvjetima, mama Brigita ne dopušta da ih obuzmu loše misli – zelena boja kuće trebala je poslužiti da unese malo radosti u tmurne dane, a šareni zidovi da razvesele mališane.

ZA SVAKU DJEČJU ŽELJU – POGNUTA GLAVICA

Isto kao i njihovi vršnjaci diljem svijeta, J., I. i A. imaju svoje želje. Razlika između njih i druge djece je što su ovi mališani već sada svjesni da će se njihove želje teško ostvariti. Na naš upit što žele, tužno su pognuli glave, no ipak, nakon nešto nagovaranja, odali su nam tajne svojih malih srca.

Uz mnogo nagovaranja doznajemo da prvašica A. sanja o lutki Elzi iz dječjega crtića „Frozen“. Petaš I. poželio je mobitel kako bi se mogao pohvaliti prijateljima iz razreda, a J. nam je teška srca rekla kako samo želi zajednički laptop „da svi mogu istraživati po internetu zadatke koje imaju za zadaću“. A. je kao učenica prvoga razreda u eksperimentalnoj fazi projekta „Škola za život“ dobila tablet, kako bi mogla istraživati i pisati zadaću, no obitelj nema novca za internet pa ona s bratom i sekom nerijetko odlazi kod susjede koja ima računalo i internetsku vezu, kako bi svi napisali zadaće do kraja.

Roditelji se zaista trude osigurati im najbolji život i sretno djetinjstvo, no bez stalnog posla za njih je to tek snalaženje kroz tešku svakodnevnicu. Zato, ako mislite da im možete pomoći, da imate višak odjeće, hrane ili namještaja, ako možda tražite radnike ove sezone, Brigita i Goran u Borovom Laništu s nadom vas čekaju.

PITALI SMO OPĆINU SUHOPOLJE, VIROVITIČKI CRVENI KRIŽ I CENTAR ZA SOCIJALNU SRKB VIROVITICA

Što sustav može učiniti za obitelj Frank?

U želji da pomognemo obitelji Frank, upitali smo nadležne institucije i službe na koji način Frankovi mogu dobiti pomoć ili ostvariti neko od prava. Siniša Horvat, načelnik Općine Suhopolje, u okviru koje se nalazi Borovo Lanište, rekao nam je kako je upoznat s teškom situacijom obitelji Frank. Istaknuo je kako su dosad pomogli obitelji stavivši G. Franka na listu prioriteta po kojoj je i radio u javnim radovima. Iz Općine su dodali kako su u mogućnosti ponuditi i zakonom propisanu jednokratnu financijsku potporu obitelji koja će im pomoći u ovom prijelaznom razdoblju.

Iz Gradskog društva Crvenog križa Virovitica poručili su kako postoji mogućnost da obitelj, iako još nema utvrđeno pravo na minimalnu zajamčenu naknadu (pomoću koje bi imali pravo na humanitarne pakete koji su zajamčeni Fondom europske pomoći za najpotrebnije), mogu dobiti drugu vrstu pomoći.

– Obitelj se može obratiti GDCK-u te će im biti omogućena pomoć u vidu namirnica iz Socijalne samoposluge, kao i odjevnih predmeta koji su na raspolaganju Crvenom križu – istaknula je Željka Grahovac koja je velikodušno ponudila pomoć.

Iz Centra za socijalnu skrb Virovitica kratko su nam poručili kako svakoj obitelji koja preda zahtjev za pomoć, nastoje pomoći na sve moguće načine i u najkraćem mogućem roku.

– Obitelj možemo uputiti raznim savjetodavnim institucijama, kako bi pomoć bila što efikasnija – istaknula je Marija Bajan-Prokl, ravnateljica Centra za socijalnu skrb.

(www.icv.hr, lmh; foto: L. Martinko-Hock)