„Doživjeti dijamantni pir nije mala stvar, to poželjeti mora svaki bračni par! Za svako se zlato živjeti treba, a za ovo treba ljubavi do neba.“ – stih je koji su Vinko i Jaga Široki dobili uokviren od svojih bližnjih povodom 60. godišnjice braka. Potpisujemo svaku riječ jer što je drugo smisao ljubavi, nego proživjeti život s voljenom osobom.
– Jednom smo jedan drugome pred svima i pred Bogom rekli „da“ i nismo lagali te smo se toga i držali. Dakako da smo se znali posvađati i da je bilo stvari koje su nam zaljuljale brak, ali ipak smo uvijek bili vjerni jedan drugome – rekao je Vinko ističući kako im je ovih 60 godina jako brzo prošlo.
Vinko i Jaga oboje su iz Bušetine pa se znaju od djetinjstva. No, jedno u drugo zagledali su se samo nekoliko mjeseci prije sudbonosnog „da“.
LIJEPA I TEMPERAMENTNA
– Vinko je svirao u crkvi, a ja sam pjevala pa smo se tako često viđali – prisjeća se Jaga koju je, kaže, kod Vinka najviše privukla dobrota. Cura i dečko bili su svega nekoliko mjeseci, a potom je Vinko zaprosio Jagu. Ona je, naravno, pristala.
– Kod Jage mi se svidjelo to što je bila lijepa, puno ljepša nego sada – našalio se Vinko te nastavio. – Bila je temperamentna i jednostavno smo se našli – rekao je Vinko ističući da za taj osjećaj nema definicije i nije ga lako objasniti.
Kako su i Vinko i Jaga iz velikih obitelji to im je, kažu, puno pomoglo u njihovom braku. Vinko ima sedmero, a Jaga petero braće i sestara pa su iz tog obiteljskog iskustva puno naučili.
– I jedno i drugo iz većih smo obitelji pa smo naučili jedno drugoga tolerirati, darivati, ali i posvađati se i ljutiti se. Tako smo naučeni, ali najvažnije je da smo uvijek znali jedan drugome praštati i pomiriti se – priča nam Vinko te dodaje da se Jaga brzo uklopila u njegovu obitelj s kojom su u početku živjeli. Neko su vrijeme živjeli s Vinkovim roditeljima, a potom su kupili kuću u kojoj i danas žive. Bavili su se svačime, a najviše poljoprivredom, odnosno duhanom, a kasnije i uzgojem svinja, čime se bave i danas.
DOMAĆICA I PISAC
– Jedno vrijeme radio sam i u Zagrebu, ali sam se vratio, za razliku od mog brata koji je tamo ostao. Pokušao sam i u Njemačkoj, ali djeca su bila mala i supruga nije mogla sama s njima pa sam se i odande vratio. Uskoro smo počeli uzgajati svinje koje imamo i danas, ali otkada sam operirao kuk, snaha je glavna, ja vodim knjige i radim s traktorom, a ona ostalo. Žena je bila, a i sad je, domaćica, i to prava – priča nam Vinko hvaleći svoju voljenu.
Jaga je uvijek fino kuhala, što je zaista za svaku pohvalu, budući da, kaže, nikada nije osjetila mirise. Vinko joj je u kuhanju pomagao, kao i danas, kad su joj godine donijele i probleme sa sluhom. Jako voli i ručni rad, a danas šiva koliko može. Hobi ima i Vinko, a to je pisanje. Ima već tri svoje knjige te je suauotor u nekima. Najviše piše o svom selu i to na kajkavskom jer je, kaže, Bušetina zadnje kajkavsko selo prema istoku.
ZAJEDNO I KAD JE NAJTEŽE
Kod Vinka i Jage ljubavi je zaista bilo do neba, a tome svjedoči i troje djece, sedmero unučadi i šestero praunučadi. Koliko je njihova ljubav velika i jaka, govori i to što su izgubili čak četvero djece, dvoje kao nedonoščad, jedno s četiri mjeseca od upale pluća, a potom sina kada je imao 21 godinu. Unatoč tragedijama, uvijek bili jedan uz drugoga, zajedno su ih prebrodili i dokazali veličinu onoga što nose u grudima. Osim ljubavi, ovom je paru tijekom života, a najviše kod gubitka svojih najdražih, neizmjerno pomogla crkva i vjera.
– Crkva nam je puno pomogla, osobito kod gubitka djece. Tako smo odgojeni, tako smo naslijedili od naših roditelja i to nam je dosta važno – rekao nam je Vinko.
Ovaj bračni par danas svoju ljubav najviše daje svojim unucima i praunucima s kojima se zabavljaju više nego sa svojom djecom jer, kažu, morali su puno raditi i nisu imali toliko vremena kao danas. U tome doista uživaju, a tako je bilo i prilikom našeg posjeta kada je njihova praunučica plijenila svu našu pažnju, a osobito prabake i pradjeda koji ju, kao i ostalih pet praunučadi i sedam unučadi, obožavaju. (www.icv.hr, žđl)