Nakon niza neuspjelih pokušaja da se snagom razuma okani opasna posla za čovjeka u petom desetljeću života, Cro Cop je objesio rukavice o klin zbog vrlo ozbiljnog zdravstvenog incidenta. A da mu se nije dogodio taj blagi moždani udar s vrlo velikom prijetnjom, Mirko bi se borio u lipnju u Londonu, a možda i nadalje jer njegova je strast prema treniranju i nastupanju bila neiscrpna – piše vecernji.hr
Kao netko tko ga prati cijelu njegovu karijeru, čekao sam ovaj trenutak poduže. Njegova okolina priželjkivala je da se to dogodi znatno prije pa su se strahovanja najbližih za njegov habitus povećavala iz borbe u borbu. Kroz sve ove godine praćenja upoznao sam i njegovu obitelj pa mi je sve teže bilo razmišljati što ću reći njegovoj majci ili supruzi ako mu se u borbi nešto fatalno dogodi jer i ja sam bio taj koji je slavio svaku njegovu novu borbu. Jedan dio mene, onaj novinarski, uživao je u svakom njegovu nastupu jer Mirko je bio magnet za klikove na webu ili čitatelje tiskovina u lokalnom kafiću. Sve njegove borbe bile su atrakcija, čak i kada je gubio, a kada je bio raspoložen, bio bi i vrlo zahvalan sugovornik.
Pronicljiv i duhovit. S druge strane, onaj moj drugi ja priželjkivao je trenutak odlaska jer ipak je riječ o opakom sportu u kojem se otkidaju glave. A na panju je glava čovjeka kojeg pratim i poznajem 23 godine. I prema kojem više nisam mogao biti ravnodušan.
Jer, kako je i sam rekao, kikboks i slobodna borba nisu tenis pa da ti jedan tjedan ispadneš u prvom kolu, a već sljedeći si nacionalni heroj jer si se plasirao u polufinale nekog ATP turnira. Kada u borilačkom sportu izgubiš, kazao je jednom Mirko, to znači da si vrlo vjerojatno dobio prilično batina, da ti je zgažen ponos i da se, ako si nokautiran, ne možeš boriti određeni broj mjeseci. A neki mediji ti se čak i rugaju kao što se jednom prilikom Mirku narugala Slobodna Dalmacija počastivši ga nakon nekog poraza naslovom “Ležeći policajac”.
Rekao je Mirko nedavno, na jednoj tribini, da ga majka Ana prije svake borbe na koljenima moli da joj obeća da će mu to biti posljednja. Da je utješi, znao je muljati u stilu da taj sljedeći protivnik “jedva hoda, a i ne vidi najbolje”, no sada više to neće morati činiti. A i gospođa mama i supruga Klaudija sada će moći mirnije spavati premda im niti ‘postraumatske’ misli vjerojatno neće dati mira.
S obzirom na to da je riječ o naglom prestanku, s naglaskom na tromjesečnom apsolutnom mirovanju, bit će zanimljivo vidjeti kako će se netko tko je bio “fitness freak” prilagoditi takvom načinu života. No, s druge strane to sada znači da će Mirko imati jako puno vremena za svoje sinove Ivana (16) i Filipa (8), za obitelj i svoja četiri psa. Možda se upusti i u pisanje biografije jer sve to što je on prošao, i s obzirom na to koliko je popularan bio, učinilo bi taj sadržaj bestselerom. I to ne samo u Hrvatskoj već i u Zemlji Izlazećeg Sunca, njegovoj drugoj domovini, zemlji u kojoj se afirmirao kao spektakularni gladijator, gotovo pa božanstvo.
Prije nego što će izaći pred televizijske kamere i “urbi et orbi” objelodaniti da je njegovoj gladijatorskoj karijeri došao kraj, poslao mi je samo kratku poruku: “Gdje si, gledaš li dnevnik Nove TV?” Poslao je poruku prijateljskog karaktera zaboravivši pri tom da sam ja i novinar. No, Cro Cop je sa mnom podijelio toliko ekskluziva da se pitam imam li se pravo žaliti što prvo samnom nije podijelio i najvažniju vijest svoje karijere. Uostalom, razumjeti ga je što je pred novinarima skrivao svoj novonastali zdravstveni problem i što je za medij svoje šokantne objave izabrao televiziju, emisiju uživo, i to informativnu. Sad svi sve znaju i nikome više ne mora ništa posebno objašnjavati, što i jest bila preporuka liječnika. Štoviše, čak ni voditelja te emisije nije upoznao sa svojom odlukom pa je efekt iznenađenja i šoka bio to veći.
Cro Cop je otišao sa borilačke scene kako je i zaslužio. Ispraćen svjetlima reflektora zaputio se u medijsku zavjetrinu i hladovinu i zato nas jako zanima koliko će sada biti praćen na web-portalima na kojima je svih ovih godinama bio jedna od najklikanijih osobnosti.
Hoće li i “umirovljenik” Cro Cop biti toliko popularan kao i borac Cro Cop koji je svoju slavu zavrijedio spektakularnim nokautima (high-kickom), a potkraj karijere i laktovima iz klinča. A nikad se nije laktario za medijski prostor, čak je i bježao od novinara, no on mu se naprosto nudio sam. A kada je tako, onda zacijelo govorimo o borcu s velikom karizmom kojem sada možemo samo poželjeti mirne i zdrave “penzionerske” dane.
Najdugovječniji Mirkov suradnik boksački je trener Kristijan Pejša.
– Mirku je ovaj lakši moždani udar bio “opomena pred isključenje”. Svima nam je žao što se nije oprostio nekom borbom, no najvažnije je sada njegovo zdravlje jer, kad ga izgubite, onda vrlo često nema povratka.
I Kiki je bio “žrtva” Cro Copovih psina, baš kao i njegov štićenik Satoshi Ishii, no ne zamjera mu to nimalo.
– Sve je to bilo u funkciji dobrog ugođaja, što je u ovako teškom sportu jako važno. Sjećam se, kada sam došao k njemu, tri mjeseca mi se obraćao sa “vi”, sve dok jednom nije puknuo od smijeha. Svatko tko je došao u njegovu dvoranu morao je proći ono inicijacijsko zalijevanje hladnom vodom nakon tuširanja, pa sam tako i ja.
U 23 godine karijere profesionalnoga gladijatora, kroz Cro Cop Team prodefiliralo je puno suvježbača i trenera različitih profila, a s nekima od njih smo porazgovarali kako bi nam prenijeli svoje dojmove i sjećanja na rad s najvećim hrvatskim gladijatorom.
Jedan od najdugotrajnijih suradnika bio je Igor Pokrajac.
– S Mirkom sam proveo devet godina, od 2000. do 2009., a tri godine nakon upoznavanja i sam sam se počeo boriti. Zahvaljujući Mirku, upao u UFC jer je on svoj nastup protiv Dos Santosa uvjetovao i nastupom svog sparing-partnera.
Osim što se zauzimao za svoje ljude, Cro Cop je i najzaslužniji za porast popularnosti kikboksa i slobodne borbe.
– Mirko je najviše popularizirao slobodnu borbu na ovim prostorima, a kao kikboksač on je znatno utjecao na to da se u MMA borci sve više koriste razornim udarcima nogom, odnosno boksačkim tehnikama.
A najrazorniji je bio Cro Copov udarac nogom u glavu, za kojeg se govorilo “desni high-kick te vodi u bolnicu, a lijevi na groblje”.
– Osim u golemom broju ponavljanja, tajna high-kicka bila je u tome što je on desnim pa lijevim direktom jako dobro maskirao napad nogom u glavu. On je to toliko brzo izvodio da protivnici to nisu mogli (pred)vidjeti. Kao danas se sjećam kako je lijevim high-kickom nokautirao Vovčančina. No, na treninzima je on drilao cijelu paletu udaraca kao što su prednji kroše, zadnji aperkat, poluvisoki udarac nogom.
I Poki je bio među onima koji su iskusili Cro Copovih psine, a pamti i jednu izgubljenu okladu.
– Kako je slavni japanski kečer Inoki običavao dijeliti svoje slavne pljuske navijačima, a oni su za to stajali u redu, tako smo se mi uoči jedne priredbe Inoki Bombaye dogovorili da ćemo svi ići po pljusku ako Mirko pobijedi, a da će on ići po nju ako izgubi borbu. Mirko je pobijedio, a mi smo nekako izbjegli Inokija. No, kao za vraga, Inoki se pojavio u zračnoj luci, a ja sam kao najmlađi otišao po ono što sam obećao i dobio sam takvu šljagu da sam prespavao cijeli let do Frankfurta. Nije bilo člana Cro Cop Teama koji nije bio žrtva nekog njegova “pranka” pa je to doživio i kondicijski trener Mario Mlinarić, kineziolog poznat iz “Života na vagi”.
Mene je jednom nasamario tako da je nagovorio neku svoju prijateljicu da se predstavi kao novinarka i da dogovori samnom intervju u parku kojeg, baš kao ni novinarke, nije bilo. Osim što sam u naše četiri godine suradnje jako puno naučio, Mirka ću pamtiti kao sportaša koji ne odustaje.
Radio sam s brojnim sportašima, ali nitko od njih nije posjedovao takvu snagu volje, upornost i želju. U treningu je bio vrlo pedantan i za njega nije bilo ni petka ni svetka. Nikad nije odbio ni jedan trening, a ako sam ja rekao da neku vježbu treba napraviti s 20 ponavljanja, on ih nikad nije napravio 18, nego i više od 20. Vrhunski sportaši znaju ponekad otići u karantenu, no on je u karanteni bio 365 dana u godini.
S obzirom na to da je Stipe Drviš trenutačno na Kubi, kontaktirali smo drugog Puljanina koji je radio s Cro Copom. A surađivao je Mirko i s Batmanom, ali ne s onim filmskim junakom, nego s borcem (Mike Benčić) kojemu je to bio borilački nadimak. A Mike je bio ne samo suvježbač nego u treningu i “zec kojeg je teško stići”. A o kakvom se fitness-fanatiku radi, kazat će vam podatak da će ovaj čovjek u četvrtak svoj 53. rođendan proslaviti s po 1000 bench-pressova i “marinaca”.
– Najbolji zahvat koji sam mu ja mogao pokazati bila je tjelesna priprema i on se toga pridržavao. Radio sam s puno ljudi, no nitko nije pokazivao takvu upornost, tvrdoglavost i spremnost da ide i glavom kroz zid. Bio je kao pit bul. Nije ni svaki pit bul za borbu, no on je bio jedan od onih 10 tisuća ljudi koji su spremni na enormno odricanje. U neku ruku, on je bio san svakog kondicijskog trenera jer mu ništa nije bilo teško i nije imao strah od nepoznatog. Štoviše, premda je znao da ga, kada prođe kroz vrata moje dvorane, čeka iznimno težak trening, on je dolazio sretan kao malo dijete.
Nakon objave o odlasku, “začinjene” objavom o preživljenom moždanom udaru, Mirku se javio i čovjek koji je osmislio njegov imidž. Izborom nadimka i ulazne pjesme (“Wild Boys”).
– Držim da sam za Mirka odradio i veće stvari od toga. Osim prvog lansiranja na japansko tržište, veliki menadžerski zahvat bio je i onaj kada ga je 2011. trebalo vratiti pod svjetla pozornice, a već je za mnoge bio u mirovini.
Učinili smo to kroz K-1 što ga je, potom, i vratilo u UFC. Tada sam mu predložio da ponovno angažira Stipu Drviša, da radi na svojim boksačkim tehnikama i on je u tom završnom poglavlju svoje karijere puno protivnika sredio upravo rukama. I tada, baš kao i u svojim počecima, trenirao je Mirko s jednakim, gotovo, nevjerojatnim elanom. Zapravo, on je imao radnu etiku u rangu one kakvu su imali Dražen Petrović i Ivica Kostelić – kazao je bivši Mirkov menadžer Orsat Zovko.
(vecernji.hr, autor: D. Brajdić)