ONI SU NAJSTARIJI BEND U ŽUPANIJI Zajedno imaju više od 500 godina, no i dalje znaju napraviti feštu za pamćenje

Ako u subotnje poslijepodne čujete zvuk dobro uštimanog benda u Gupčevoj ulici, koji svira poznate šlagere, starogradske, zagorske i podravske pjesme, ako izvode baš onu toplu slavonsku ili klapsku skladbu koja pogađa „direkt u dušu“, onda znajte da je riječ o sedmorici veličanstvenih. Nazvali su ih i „Veseli grobari“, „Penzići“, „Crno-bijeli“, a oni sami kažu da mogu biti i „Dide bend“. No, iako nemaju službeni naziv, jedno je sigurno – kao ekipa, najstariji su bend na cijeloj Virovitičko-podravskoj županiji, ako ne i šire, a zajedno imaju više od 500 godina. Riječ je o svircima i pjevačima Udruge umirovljenika grada Virovitice.

SVI BILI U BENDU ILI DRUŠTVU

Oni su Ivan Horvat (84), „prva violina“ iz Virovitice, Drago Kozjak (79), kontra bugarija iz Virovitice, basist Josip Puž (78) iz Suhopolja, harmonikaš Vladimir Brabec (77) iz Suhopolja, Ivan Vrban (69), prim bas iz Virovitice te braća Branko (61) i Krunoslav (58) Vargović iz Virovitice. Branko inače svira bubnjeve, ali u bendu umirovljenika je pjevač, dok Krunoslav svira harmoniku.

– Iako izgleda da svatko svira jedan instrument, istina je da svi puno toga sviramo i uskačemo za što god treba. Sviramo sve osim ‘cajki’ – simpatični, glasni, puni energije pričaju nam ovi veseli „dečki“ gotovo u jedan glas. Poznaju se godinama, gotovo svi su bili u nekom bendu, kulturno-umjetničkom društvu ili glazbenoj grupi i sastavu. Iza njih su nebrojeni nastupi, anegdote i zanimljive životne situacije, bogate uspomene za koje je samo jedan „krivac“ – glazba.

Priznaju da su tako našli i svoje bolje polovice, jer su „muškarci koji znaju svirati uvijek bili na meti lijepih žena“. Hvale svoje supruge koje su godinama imale razumijevanja za sve njihove svirke i putovanja. I danas je tako, no sada na gotovo svaku feštu na kojoj sviraju dolaze s njima u pratnji. Uz njih, poručuju, glazba je ono što jako vole u životu i što ih pomlađuje.

– Reći će nam mnogi da se dobro držimo, ali ja sam najbolje prošao. Ja imam bas, pa se za njega primim, da me drži kada me noge zabole od dugo sviranja – u šali nam kaže Josip Puž, umirovljeni pekar i profesionalni vozač, koji ističe kako bas svira i njegov kolega Kozjak, umirovljeni stolar, ali „da on ima hoklicu na koju stane“, da dosegne žice, jer je nizak. – Ma što pričaš – kao, ljuteći se, uskače svima znani „Draga“, koji je sa svojim instrumentima i kolegama prošao pola svijeta.

SVIRALI NA DRVETU I DIMNJAKU

Svirao je Draga s kolegama i na vjenčanjima, krstitkama, rođendanima, domjencima. Svirali su i kad je trebalo zapjevati, ali i zaliječiti srce. Svirali su po žegi, snijegu i ledu. – Jednom sam svirao i na dimnjaku – sjeća se naš sugovornik, koji kaže da se na većim okupljanjima tražilo svako slobodno mjesto, pa makar bilo i na krovu. Branko Vargović, nekadašnji djelatnik Trgocentra, priča nam o dogodovštinama benda. Sjeća se da su imali svakakvih „gaža“.

– Svirali smo jednom, bilo nas je trojica, a svatko je bio na svojem drvetu. Svatko je morao svirati posebnu pjesmu, gazda je tražio tako. A kad gazda plaća, sve može, penjemo se i na drvo i sviramo – ističe Branko, koji s bratom Krunoslavom danas ima i svoju grupu „Stop“ i broji nove godine u glazbenom stažu, a u kojem je već prikupio lijepa četiri desetljeća. Naši svirci sjećaju se kako se može svirati i na jednoj žici, ako treba. Bitno da se bugarija puni novčanicama. – Znali smo svirati svatove po tri dana. Počnemo u petak, završimo u ponedjeljak. Popucaju žice, svatovi plešu, nema vremena za popravak. Imaš jednu žicu i sviraš dalje – odaje nam „prim bas“ Ivan Vrban, koji ističe kako unatoč praksi više ne bi mogli svirati 72 sata u komadu. Godine su ipak ostavile trag pa najčešće nastupaju za umirovljenike.

– Umirovljeničke zabave su vam zahvalne. Svaka počne popodne, ‘fajrunt’ je već u ponoć. Ne možemo mi više baš tri dana svirati bez prestanka, kapacitet jesmo, ali snage više nemamo – duhovito poručuju omiljeni svirci koji i danas naprave feštu za pamćenje, neovisno o povodu. Pričaju da njihova publika, umirovljenici, točno znaju što žele, pa tako rado sviraju „Marinu“ za 88. godišnju plesačicu koja s tom pjesmom svaki put osvoji plesni podij.

U SKLADU S GODINAMA

„Alfa i omega“ benda, umirovljeni učitelj i bivši voditelj KUD-a Virovitica Vladimir Brabec kaže kako biraju pjesme koje vole njihovi umirovljenici, ali da imaju bogat repertoar na kojem će svatko pronaći nešto za sebe. Zanimljivo je i da sviraju „iz glave“, po sluhu i bez nota, a zbog tog su modela nadaleko poznati. Oni pak pamte jedan nastup u prijateljskom gradu Traunreutu koji rado prepričavaju.

– Nastupali smo tamo kao njihovi gosti i predstavnici grada Virovitice. Stajali smo u našim narodnim nošnjama i kada je došao red na nas, počeli smo pjevati i svirati. Iza nas su stajali spremni članovi njihove filharmonije. Čim smo krenuli s nastupom, oni su se počeli okretati, gledati gdje su nam note i kako mi to sviramo ‘iz glave’. Kasnije su nam rekli da ne mogu vjerovati da nam note ne trebaju. Taj tren, kada smo iznenadili cijelu jednu filharmoniju, i danas nam je draga uspomena koje se često sjetimo – ističe Vladimir, koji je sa suprugom, a koja je osmišljavala koreografiju za KUD-ove, više od pola stoljeća svog života posvetio glazbi i instrumentima te ističe kako će i dalje ostati s harmonikom u rukama, dok god mu to godine dopuste. Od harmonike se ne odvaja ni Krunoslav Vargović, kojeg svirci, budući da je najmlađi u bendu, zadirkuju da im je „pomladak“.

– Lijepo je svirati ono što voliš, uživati u tome, a mi ovdje uživamo. Zaista se dugo poznajemo, svašta smo prošli i drago mi je da smo, gdje god bismo nastupali, okupljali druga društva i ljude oko sebe – iskreno odaje Krunoslav, umirovljeni drvodjelni tehničar, a koji uz harmoniku jako voli i makete vlakova.

„Kapelnik“ Vlado ponosan na svoje vitalne svirače

– Jako mi je drago što su naši pjevači i svirači nakon dugo godina u vlastitim bendovima, sastavima i kulturno-umjetničkim udrugama svoje mjesto pronašli u našoj udruzi. Na njih smo jako ponosni i svima nam puno znače – ističe Vlado Župan, predsjednik Udruge umirovljenika grada Virovitice. U šali ističe kako on sam nema sluha, ali im je svejedno „kapelnik“ i najveća podrška.

– S njima je svaki naš susret ljepši. Ljudi ih prepoznaju već po načinu sviranja pa naša susjeda, koja živi u stanu iznad prostorija Udruge, kaže da točno zna tko je svirao – sa smiješkom nam priča Vlado. Nada se kako će se u budućnosti ponovno okupiti i pjevački zbor Udruge, na koji je u svojoj prošlosti Udruga također bila jako ponosna, kaže, no danas nemaju dovoljno članova. Zato imaju vitalne „dečke“, koji glasom i svirkom svako druženje, obljetnice, proslave i važne datume učine nezaboravnim. (www.icv.hr, mlo)