OD MALIH NOGU ZALJUBLJENIK U NEOBIČNO Upoznajte Virovitičanina Rudija Kuleja, vlasnika dvadeset tarantula

rptnb

Da je ljepota u oku promatrača, stara je narodna izreka, a savršeno opisuje zanimljivog i svestranog Virovitičanina Rudija Kuleja (19). Još kao dijete otkrio je da ga privlači neobično u svijetu, a tako je i danas, kada ovaj mladić svoj životni prostor dijeli s prekrasnim, velikim, dlakavim paucima – tarantulama. I to ne s jednom ili dvije, nego čak dvadesetak njih, u dvanaest različitih vrsta koje dolaze iz cijelog svijeta.

NEKOME STRAŠNO, DRUGOME LIJEPO

– Još sam kao dijete bio fasciniran onim što je drugačije od onoga što ljudi shvaćaju kao dobro, normalno ili lijepo, ne znam ni sam zapravo zašto. Na primjer, zmijama ili nekim kukcima. Imam osjećaj da sam tražio razlog zašto ih se ljudi boje. Na primjer, moja baka zmiju ne može vidjeti ni na televiziji. Ja sam pak, umjesto straha, uvijek osjećao znatiželju, kad bih vidio zmiju, imao sam potrebu znati kako to biće funkcionira. Kao dijete lovio sam bjelouške po ribnjacima i roditelje nagovarao da i sam imam jednu doma – iskreno nam priča Rudi, koji kaže kako je jedno vrijeme njegova molba i urodila plodom, kada je imao kraljevskog pitona. No s 11 godina otkrio je novu vrstu u koju se „zaljubio“ – bile su to tarantule.

S njima je kao i sa svima onima koji ne podnose osrednjost – ljudi ih jednostavno ili vole ili ne. A Rudi ih je zavolio odmah, kupio terarije, kutije, supstrat, odnosno zemlju, ali i krenuo u ozbiljno učenje o svojim novim „cimerima“.

– Smatram da je za nekog tko želi ući u ovaj hobi najbitnije razumijevanje, pogotovo ako pričamo o živim bićima. Moraš znati o čemu se brineš. Tarantule treba shvatiti ozbiljno i potrebno je točno znati koja je koja vrsta, jer o tome ovisi puno toga. Primjerice, za početnike su pogodne one iz roda Grammostola i Brachypelma. Preporučio bih i jednu vrstu koja se zove Chromatopelma Cyaneopubescens. Sve su to vrste iz Novog svijeta (Sjeverna i Južna Amerika), dok je iz Starog svijeta (Afrika, Azija i Europa te Australija) najpoznatija Poecilotheria, koja je baš prekrasna – objašnjava nam Rudi, koji kaže kako je i za početnike, ali i iskusne uzgajivače danas na raspolaganju bogata literatura. Točnije, više od 30 priručnika, u kojima je jasno objašnjeno o kojoj je vrsti riječ i kako se o njoj najbolje brinuti, kao i internetska zajednica koja također pruža važne, korisne informacije.

NE HODAJU PO RUKAMA

O tarantulama je važno znati i pripadaju li arboeralnim ili terestrijalnim vrstama. Jer, za prve je nužno imati visoki terarij, budući da je riječ o tarantulama koje svoja gnijezda svijaju iznad tla, u krošnjama, dok druge vole zemlju i u njoj i na njoj grade svoje sklonište. Ujedno, potonje su građene za tlo, jače su i deblje, pa se, ako se penju, mogu ozlijediti. Jer, kaže nam naš sugovornik, suprotno od filmskih scena u kojima tarantula hoda nekome po ruci ili „skače“ nekome za vrat, riječ je o miroljubivim ljubimcima koji vole osamu i mir. Neke ni ne provire iz svojih skloništa.

– Tarantulama treba dati skrovište gdje se one mogu zavući i osjećati sigurnije. Većina njih se voli sakriti u svoju mrežu ili sklonište i ondje čeka plijen, hranu. Ozbiljnije se tarantulama bavim posljednje dvije godine, svaki dan sam okupiran njima i nikad me nijedna nije ugrizla. Ujedno, moram napomenuti kako su jako zahvalne i kako zapravo zahtijevaju jako malo vremena. Bitno je osigurati im dobre uvjete, to znači treset, ventilaciju, osobito za vrste iz Južne i Srednje Amerike te Azije, da imaju dovoljno vlage. Tarantule jedu jednom na tjedan, hranim ih žoharima, imao sam prije i cvrčke, ali mislim da uz mene, cijela zgrada tad nije spavala – sa smiješkom priča Rudi koji uspoređuje kako mu cjelokupna svakodnevna briga oko dvadeset dlakavih ljubimaca u kutijama i terarijima uzima manje posla od brige za jednu simpatičnu i znatiželjnu kujicu Vilmu.

SVIJET ZA SEBE

Drago mu je kad se ljudi oduševe tarantulama, kada ih iskreno zanima njihov uzgoj i kada, poput njega, kaže, otkriju ljepotu koju predstavljaju za prirodni svijet. Jer riječ je o ljubimcima u kojima se uživa sa svojevrsnim odmakom – s njima se ne mazi, ne šeće, ne razgovara, ne ušuškava pod dekicu. No ljubitelji ovih velikih paukova s jednakom privrženošću o njima govore kao i svi oni koji su svog posebnog prijatelja također pronašli u životinjskom svijetu.

– Tarantule su zaista posebne, volim ih proučavati, njihove boje, način na koji se kreću, kako vrebaju na plijen. One su dio prirode koji čuva izvornost. Kod tarantula nema miješanja u genetiku, u prirodu -cijela svjetska zajednica ujedinjena je protiv hibrida. Ne možete naručiti tarantulu jedne vrste, ali s bojama druge. I u tome je ta ljepota. Svaka je izvorna – ona, kakva je u mojoj kutiji ili terariju, takva ista živi u nekoj krošnji u prašumi, u pustinji. Jednako jede, jednako miruje – detaljno nam priča Rudi koji kaže kako zbog izvornosti tarantule ne dobivaju ime, nego nose ime vrste kojoj pripadaju. Imaju svoj svijet, kaže nam naš sugovornik, u kojem je čovjek potreban samo za osigurati uvjete uzgoja, a one će ga same zatim prilagoditi sebi. Čovjek je tu, da se divi dijelu izvorne prirode u svoja četiri zida i zna cijeniti suživot s njom, poručuje nam Rudi.

PET ZANIMLJIVOSTI VEZANIH ZA TARANTULE

Naš sugovornik ima i brojne zanimljivosti vezane za svoje ljubimce. Neke od njih podijelio je i s našim čitateljima.

1. Strpljivi vrebači
Tarantule vole svoje mjesto, sklonište u kojem se osjećaju sigurno. Za razliku od filmskih scena, tarantula neće napasti plijen, nego će mirno čekati da hrana dođe k njoj u sklonište. Zato je idealan dom tarantulama terarij, i to specifične veličine – tri dužine tarantule u oba smjera, kako ne bi umrle od gladi jer u velikom prostoru nisu našle, odnosno dočekale plijen na svojim „vratima“. Inače, jedu žohare, cvrčke, crve…

2. Otrov poput pčelinjeg
Ljudi misle da su tarantule smrtonosne, a nikad nije zabilježen nijedan smrtni slučaj od ugriza tarantule, kaže nam Rudi. One iz Starog svijeta, što se odnosi na Aziju, Afriku i Australiju, su mrvicu agresivnije i mrvicu imaju jači otrov. No i najjači otrov jačine je pčelinjeg, pa do smrti može doći isključivo zbog alergijske reakcije, baš kao kod pčela, napominje nam naš sugovornik. Sling, male tarantule, vrste iz Novog svijeta koriste pak mogućnost bacanja iritirajućih dlačica sa abdomena, koje mogu biti neugodne ako uđu u oči ili se udahnu, ali nikad sa ozbiljnim posljedicama.

3. Pet mjeseci posta
Tarantule, kaže nam Rudi, u prosjeku jedu jednom tjedno. On svoje ljubimce hrani žoharima, a inače mogu jesti i cvrčke, crve… No, znaju i odbijati hranu: kao svi arahnidi, imaju tzv. egzoskeleton, vanjski kostur koji moraju mijenjati da bi rasli. Konkretno, „presvlače“ se. Što su manje, to se češće presvlače. Zbog tog se može dogoditi da ne jedu duže razdoblje – jedna Rudijeva tarantula, sjeća se, tako je postila čak pet mjeseci, a onda ga oduševila novim izgledom.

4. Ljubimac bez personaliziranog
imena
Jedna od ljepota uzgoja tarantula je i u tome što je riječ o vrsti za koju cijela svjetska zajednica ima jasan stav – nema hibrida, imperativ je izvornost. Kakve su u prirodi – u šumama, pustinjama, na drveću ili u zemlji, takve, bez ljudske intervencije, postaju ljubimci uzgajivačima. I, za razliku od drugih ljubimaca, od svojih vlasnika neće dobiti ime, nego zauvijek nositi samo naziv vrste kojoj pripadaju, npr. Grammostola, Brachypelma…Pogađate, izvornost je najvažnija.

5. Cjenjenije su ženke, a koje žive i do šest puta duže od mužjaka
Dok mužjaci žive između pet i sedam godina, ženke tarantula mogu doživjeti i 30 godina, kaže nam Rudi koji ističe kako su zbog toga i cjenjenije od mužjaka, a samim tim i skuplje. Inače, cijene se kreću od 40 pa sve do 5000 kuna, ovisno o veličini i vrsti. Zanimljivost plus je i to što se bebama tarantulama ne može odrediti spol pa se u ranoj dobi i jedni i drugi jednostavno zovu slingovi. (www.icv.hr, mlo; foto: M. Lovrenc, R. Kulej)