Virovitičko Hrvatsko pjevačko društvo “Rodoljub” s glazbenom tradicijom dugom 130 godina kao i većina amaterskih društava ima svoje temelje u vjernim pojedincima koji su godinama njihovi članovi, gotovo ovisni o vježbanju, nastupima, druženju i potrebi pripadanja društvu. Stoga ne iznenađuje da ima onih koji su u društvima pola stoljeća, pa i dulje.
Jedan od najstarijih rodoljubaša s 50-godišnjim članstvom je Vladimir Mihaljević Gašo, umirovljeni automehaničar koji u sastavu Stari tamburaši svira čelo bas. Iza njega su brojni nastupi, vježbanja, ali i veselice bez kojih se u “Rodoljubu” ne može. A kako je sve počelo?
 - Bilo je to davno, u lipnju 1959. godine kada je Dragutin Kosanović, tadašnji dirigent i nastavnik glazbenog odgoja, pozvao Vladu Dopplera i mene u “Rodoljub”. Tada je postojao samo mješoviti pjevački zbor i mi smo pristali. Otišli smo i ostali. Ja sam pjevao drugi tenor sve do 1972. godine, kada je Kosanović osnovao i vodio tamburaški orkestar u kojemu su uz njega bili Slavko Šafar, Pepa Grčić, Tomo Radinski, Vlado Doppler, Zvornik i ja. Kasnije je kroz taj orkestar prošlo mnogo tamburaša. U to vrijeme imali smo i privatni sastav, svirali smo po zabavama i svatovima.
Tamburašku glazbu uvijek sam volio i to traje do danas, iako je moje glazbeno obrazovanje započelo klasično, na violini u virovitičkoj Glazbenoj školi kod strogog Frana Mikolića. Izdržao sam četiri godine, a zatim sam svoju violinu razbio na kupalištu (bazenu) i to je bio kraj mojeg glazbenog obrazovanja u školi. Prvu tamburu kupio sam od Rude Berde i sam učio svirati. U “Rodoljubu” sam po potrebi svirao kontrabas i bas čela.
Moje glazbene ambicije nisu se tu zaustavile, jer sam istovremeno od 1955. godine u Gradskoj glazbi u dva navrata deset godina svirao činele i bubanj. U mojoj obitelji bili smo po glazbenoj nadarenosti podijeljeni, tata Đuro je lijepo pjevao, ja sam pjevao i svirao, a drugi dio obitelji, mama i brat, nažalost nisu imali sluha.
Opširnije u tiskanom izdanju