Ja sam Hrvat, domoljub iz Slatine, ali ne 
i nacionalist

Kako komponirati novu glazbu?
U stvaralačkom procesu skladanja najvažniji je čin vrednovanje muzičkih struktura; moglo bi se reći da bez toga skladanje ne bi bilo moguće. Kod komponiranja vrijednosni sudovi spontano djelujući pokazuju je li rezultat rada zadovoljavajući ili nije. Već prve predodžbe i osnovni skladateljski planovi nastaju na temelju osnovnih vrednovanja. S vremenom mi je postalo jasno da je nesvjesna sfera glazbe podjednako važna kao i svjesna, dakle potrebno je barem zahtijevati njihovu podjednaku nazočnost u glazbi. Osim toga u tim psihološkim zbivanjima u skladateljskom procesu veoma su važni tzv. arhetipovi. Prema genijalnim istraživanjima Carla Gustava Junga, arhetipovi su praslike, najstarije i najopćenitije predodžbe čovječanstva. One su osjećaj koliko i misao i slika. Kolektivna podsvijest sadrži sveukupnost svih arhetipova kao stjecište općeljudskih iskustava. Evo nekoliko primjera arhetipova.
1. Nadmoćno /majestas/ – sve što je najveće snage, jačine, moći, divovsko, ono što tlači, masa, prašuma, more… – to je kategorija količine.
2. Silovito /energicum/ – ono što zanosi, odvlači sa sobom, zapjenjena stihija, slap vode što se ruši, duboki ponori, visoki tornjevi, žar strasti, vjernost nekoj ideji – to je faktor sugestivnosti.
3. Zamamno /fascinans/ – ono čudesno, očaravajuće, osjetilno, nešto od čega ne možemo odvratiti pažnju, puteno, svepodatno (krzno, svila), toplina zime… – to je kategorija pozitivne osjećajne kvalitete.
4. Gospodareće /sanctum/ – sve priznato, što vrijedi, što je uobičajeno, sankcionirano, svaka tradicija, običaj, moda, Crkva, religija, običajni zakoni, političke stranke, umjetnički pravci.
Moja glazba i svijet
Nakon strašnog Drugog svjetskog rata, u kojem su poginuli svi moji kolege u gimnaziji, počeo sam s ozbiljnim studijem glazbe u Zagrebu, kod profesora Stjepana Šuleka. “Simfonija 1949” bila je diplomski rad, veliki njemački dirigent Friedrich Zaun dirigirao je to djelo s puno uspjeha, pa sam dobio stipendiju za Pariz, gdje sam postao đak slavnog katoličkog kompozitora Oliviera Messiaena. U to doba u Parizu je postojao Institut za proučavanje suvremene glazbe. Ta ustanova bila mi je idealno mjesto za studij avangardne glazbe. Kao mladi hrvatski kompozitor, bio sam duboko potresen kad sam uvidio da hrvatska glazba zaostaje za svjetskom glazbom najmanje 80 godina. Usput rečeno: svaka avangarda će uvijek postati tradicijom, jer glazba uvijek mora donijeti nešto novo, do sada nepoznato, a to se onda opet pretvara u novu tradiciju. Tradicionalni kompozitori su u opasnosti, jer često postaju eklektici, bez pravog proboja u novo i originalno…
Uvidio sam da generacijski moram poći još dalje i tako sam postao hrvatskim članom Darmstadske škole, s kolegama Stochkausenom (Njemačka), Boulezom (Francuska) i Nonom (Italija). Vrativši se u Zagreb, došao sam u kontakt s velikim violončelistom i dirigentom Antoniom Janigrom, koji je sa Zagrebačkim solistima izvodio više od 500 puta moje kompozicije na svih pet kontinenata. Veliki svjetski izdavači kao Universal (Beč), Schott (Mainz), Peters (Frankfurt), Schirmer (New York) i Sikorski (Hamburg), štampali su moje kompozicije u privlačnim izdanjima. Godine 1961. osnovao sam Muzički biennale Zagreb, internacionalni festival suvremene glazbe. To je bila reakcija na socijalistički realizam importiran iz SSSR-a. Tito se jako ljutio na mene, ali je ipak popustio, jer je bilo jasno da ideja tolerancije mora biti jedno od temeljnih premisa demokracije, a osim toga “muzički susreti” Istoka i Zapada omogućili su i izvođenje najavangardnijih kompozicija. Danas se veoma uspješno programiranjem MBZ-a bave Berislav Šipuš, Krešimir Seletković i Frano Đurović. Godine 1993. osnovan je i festival Dani Milka Kelemena u Slatini koji izvanredno organizira Jadranka Srdoč.
Od moje 124 kompozicije, najznačajnija i najveća je Apokaliptika (Opera bestijal), baletno-operno djelo, tekst je od Fernanda Arrabala, pantomima Milana Sladeka, a narudžba je bila od Deutsche Oper-Berlin (80.000 DEM).
Čovjek, životinja, stroj i njihovo međusobno naizmjenično djelovanje je osnovna ideja Apokaliptike. Odnos čovjek – životinja proizlazi iz nesvjesnog, arhetipskog sloja, a odnos čovjek – stroj iz svjesnog, racionalnog sloja. Opera “Opsadno stanje” bila je narudžba Hamburške opere, tekst je od Alberta Camusa, koji je dao najtmurniju kritiku svih diktatura svih vremena. Glazbena scena “Novi stanar” Eugena Ionesca je povezivanje apsurdnog kazališta s novom glazbom. Slijede dva baleta, oratoriji, koncerti solo instrumenata i orkestara, koncerti za orkestar, komorna glazba, zborska i elektronička muzika. Moja najveća nagrada je Kunstpreis – Europa 2007., tu su tri nagrade grada Zagreba, Beethoven Preis, Sprengel Preis, nagrada talijanske sekcije društva za modernu glazbu, Veliki križ SR Njemačke, orden Chevalier des Arts et des Lettres, nagrade Porin i Vladimir Nazor, Orden Marka Marulića i nagrade Mađarske i Argentine. Svjetska putovanja bila su oduvijek baza doživljaja komponiranja, jer su u dubokoj vezi s fenomenom etičke duhovne pozadine stvaranja. Na kraju bih se pitao; tko sam? Naravno da sam Hrvat iz Slatine, domoljub, ali ne i nacionalist, preteča EU… Ali ja sam i Nijemac i Francuz, Amerikanac (praunuk pjesnika Walta Whitmana), Kinez, crnac, indios, jaguar, gušter, štuka, mrav, kamen, pijesak… Ali ja sam i pedagog, dirigent, istraživač elektroakustičke glazbe, pisac, pustolov, erotoman, svjetski putnik… Ali i kompozitor kojemu je glavna inspiracija ljubav prema svim narodima svijeta! (www.vecernji.hr)