Pismo ratniku: “Sine moj, još uvijek izlazim u noć i osluškujem….

Sa željom da ostanu zapisana sjećanja i opisi boli za izgubljenom djecom, Udruga roditelja poginulih branitelja Slatine i Orahovice tiskala je 2000. godine knjigu Pismo ratniku.

Ona sadrži obraćanja roditelja, djece i obitelji svojim najdražima, braniteljima koje je pomeo ratni vihor, pisma koja nikad neće biti isporučena. Predsjednica udruge Marija Maračić često ističe da je to svojevrsna Biblija roditeljima, koji uvijek iznova, već 14 godina, čitaju svoja pisma mladim, hrabrim ratnicima kojih više nema.
Boli bez kojih ne možemo

“Draga djeco, ratnici naši hrvatski, ako tamo, gdje se sada nalazite, možete nešto osjetiti, onda je to zasigurno toplina lijepe vječnosti i ljubavi roditeljske. Zato redovito obilazimo mjesta gdje ste poginuli ili gdje ste posljednji puta viđeni, položimo stručak našega slavonskog cvijeća, zapalimo svijeću i iskreno se molimo za spas duša vaših. Znamo da time otvaramo svoje stare rane, ali to su boli bez kojih ne možemo i koje će nas pratiti do ponovnog susreta s vama u vječnosti”, napisali su roditelji obraćajući se svojim poginulim sinovima.

U knjizi je i pismo Marije Maračić njezinu sinu Vitodragu, koji je s 25 godina poginuo 14. studenoga 1991. nedaleko od Marinaca, nadomak Vukovaru.

“Sine moj, još uvijek izlazim u noć i osluškujem. Čujem korake tvoje. Približavaju mi se, pa se opet udalje. Zašto ne dođeš kad si obećao? Kad sam te ispraćala, nijema i ukočena od straha, zebnji i slutnji, rekao si mi: Vratit ću se, mama… Od tada te čekam svake noći. Vrati se, sine, da zajedno odemo”.

– U živom sjećanju mi je tužni ispraćaj moga sina u Puntu na otoku Krku, gdje je već počivao i Vitodragov otac. I još vidim drugog sina kako se na putu do groblja drži za bratov sanduk i sluša njegova ratnog zapovjednika što se sve događalo od Vinkovaca do Vukovara tih tragičnih dana – kaže neutješna majka.

Među nesretnim roditeljima je i majka 21-godišnjeg Tomislava Šestana iz Vukovara, koja još uvijek nije našla sina nestaloga 19. studenoga 1991. godine. I ona je utočište našla u Slatini, ali se vratila u svoj Vukovar, a sada živi u Vinkovcima.

“Htjela bih poljubiti zemlju na kojoj si posljednji put stajao, pomilovati travu koja te pokriva, zapaliti svijeću i pomoliti se za tebe… Htjela sam te još mnogo voljeti, učiti, štititi, gledati kako odrastaš, a ostala je prekinuta mladost, praznina i bol. Boli me što nisi uspio ispiti čašu mladosti, radosti uspjeha, obiteljskog života…”
Čuvamo autić s kojim si se igrao kao dijete

Na blagdan Svih Svetih te ratne godine poginuo je i dragovoljac, 23-godišnji Boris Doroghazi. Njegov otac bio je zapovjednik vatrogasne postrojbe u Vukovaru, koja je gasila požare i raznosila pitku vodu zatočenom stanovništvu po podrumima i skladištima. Borisova majka kuhala je u vukovarskoj bolnici i sjeća se da je tamo vidjela i ranjenog Željka Majora iz Čačinaca, koji je s ostalim ranjenicima odvezen na Ovčaru. Nakon što im je obnovljena kuća, obitelj Doroghazi vratila se iz Slatine u svoj Vukovar, ali bez sina, kome su napisali: “Ponosni smo što smo te takvog imali.”

Među tužnim roditeljima su i supružnici Balić iz Lovasa, koji su pred četničkom najezdom kroz minirano polje morali napustiti svoje selo i koje je sudbina dovela u Slatinu. I upravo tu, gdje su namjeravali dočekati kraj ratnih strahota i vratiti se u svoj Lovas, doživjeli su najveću tragediju: u neprijateljskom granatiranju Srednje škole Marka Marulića u Slatini 2. studenoga 1991. četnička granata pogodila je i usmrtila dvojicu dragovoljaca, 32-godišnjeg Josipa Grahovca iz Slatine i njihova Zorana, koji je za 20 dana trebao proslaviti svoj 20. rođendan.

“Dragi naš sine, prisjećamo se tvoga djetinjstva i stasanja u odraslog muškarca, sve do dana kada si bez oružja, ali s mnogo srca, krenuo u borbu za bolje sutra, ne sluteći da se više nikad nećemo vidjeti. Prisjećamo se i tvojih riječi na rastanku da ćeš se vratiti kad rat završi i da ćeš se na tenku kroz Lovas provesti. Teško nam je bilo kad su nas četnici iz naše kuće istjerali. Sada smo u Slatini, ali ponekad odemo u naš Lovas, u našu kuću. Tamo je sve pusto i tužno. Tata je na tavanu našao onaj autić s kojim si se kao dijete igrao i sada ga čuvamo. Danima i noćima – uvijek si s nama, u našim mislima i srcima. Dragi naš sine, jednoga dana srest ćemo se gore, među zvijezdama. A do tada, neka te čuva dragi Bog i anđeli nebeski.” (www.glas-slavonije.hr)