Josip Ivanković – pao sam u tešku depresiju

Josip Ivanković je jedna od najznačajnijih osoba hrvatske tamburaške glazbe. Čađavčanin koji je ostavio duboki trag na glazbenoj sceni oformio je sastav ”Zlatni dukati” i za njih skladao jedne od najljepših pjesama ikada napisanih za tamburicu. Njegove domoljubne pjesme početkom devedesetih dizale su moral hrvatskim braniteljima, a bile su inspirirane ljubavlju prema domovini i rodnoj Čađavici. Ovih dana posjetio je svoj zavičaj s novim idejama i planovima.
– Na inicijativu Općine Čađavica i načelnika Mirka Rončevića, koji je toliko toga napravio za ovaj kraj, došao sam ovdje kako bih napisao knjigu i snimio ploču s pjesmama koje govore o Čađavici. To su skladbe ”Pokraj Karašice”, ”Ja sam taj iz Čađavice”, ”Ja polako pijem”, ”Nek zvone tambure” i mnoge druge, a sve bismo ih nanovo snimili te organizirali tamburaški festival u Čađavici. Najprije trebamo sve programski osmisliti, okupiti autore i vidjeti kako to izvesti. Moram priznati da se selo dosta promijenilo. Plačem kada vidim kako selo umire. Želim ga oživjeti da opet bude košnica kako je nekada bilo, dok sam bio dijete. Čađavica ima dobru energiju i unatoč malom broju ljudi ima dušu, i to bih želio iskoristiti i brendirati je – kazuje Josip.

Najpoznatije pjesma napisana o Čađavici je Ivankovičevo djelo, a inspirirana je istinitom mladenačkom ljubavi prema Marici.
– Pjesmu ”Ja sam taj iz Čađavice” napisao sam o Marici Debeljak. Dolazila je iz zagorske obitelji, a preselila se iz Zvonimirovca u moje susjedstvo u Čađavici. Dolazio sam iz Zagreba i zaljubio se u nju. Bila je to lijepa mladenačka ljubav, ali kako pjesma kaže: ”Marica u Osijek otišla”.
Svoju zvjezdanu karijeru započeo je osamdesetih godina prošlog stoljeća okupivši legendarne ”Zlatne dukate”.
– Tamburaška scena osamdesetih godina bila je mrtva. Želio sam je pokrenuti i počeo obilaziti Slavoniju kako bih napravio pravu ekipu i otvorio prostor na estradi koji nije postojao. Nultu ploču snimili smo 1983. godine i nije nikako prošla, promijenili smo pjevača i 1988. godine razvalili tamburašku priču. Tambura ima magiju i trebalo je napisati glazbu koju bi mogla odsvirati. Mi smo to uspjeli. Diskografska kuća Jugoton nam je dala nakladu tri tisuće, najmanju moguću, a ja sam rekao da ću se, ako se ploča ne proda u trideset tisuća primjeraka, odreći svih autorskih honorara za pjesme koje sam snimio za Jugoton. Album je na kraju prodan u sto tisuća primjeraka.
Suradnja s ”Dukatima” trajala je do kraja devedesetih i u tom razdoblju svevremenski tamburaški hitovi nizali su se jedan za drugim. No dolazi do prekida suradnje, što Ivankoviću teško pada.
– Pjevač Stanko Šarić izbacio me iz benda, odnosno iz posla koji sam izmislio. To je bila velika šteta i za mene i za njih. Nisam to mogao emotivno podnijeti i razbolio sam se, upao sam u teški oblik depresije koji je trajao šesnaest godina… (www.icv.hr, mru)

Cijeli tekst može se pročitati u Virovitičkom listu