Na današnji dan: 22. svibnja

Hrvatska primljena u punopravno članstvo Ujedninjenih naroda
Vijeće sigurnosti prihvatilo je na današnji dan 1992. godine Rezoluciju broj 753. kojom preporuča Glavnoj skupštini prijam Republike Hrvatske u punopravno članstvo Ujedinjenih naroda. Bio je to velik uspjeh nove države koja je nastala raspadom Jugoslavije i u kratkom vremenu na najvišem mjestu dobila potvrdu državnosti i međunarodni legitimitet. Četiri dana poslije, 22. svibnja, na sjednici Glavne skupštine koju vodi saudijski veleposlanik Sinan Shihabi, uz buran pljesak nazočnih u Velikoj dvorani, Hrvatska je aklamacijom primljena u članstvo Svjetske organizacije. Uz Hrvatsku, nove su članice postale Slovenija i Bosna i Hercegovina. Hrvatsko izaslanstvo na svečanosti prijama u Ujedinjene narode vodio je prvi predsjednik Republike doktor Franjo Tuđman. Želimo biti oslonac mira i stabilnosti u regiji – rekao je u prigodnom govoru doktor Franjo Tuđman. Hrvatskoj je nametnut rat srpskog imperijalizma. Obranivši svoju slobodu i demokraciju, Hrvatska je stekla i međunarodno priznanje svijeta. Prigodnim govorima Svjetskoj su zajednici zahvalili i slovenski predsjednik Milan Kučan, te ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine Haris Silajdžić. Nakon svečane sjednice glavni tajnik Ujedinjenih naroda Boutros Boutros Ghali poveo je izaslanstva novoprimljenih zemalja do glavnog ulaza u zgradu Ujedinjenih naroda, gdje su na jarbole podignute hrvatska, slovenska i bosanskohercegovačka zastava. Boutros Ghali tom je prigodom još jednom naglasio kako je članstvo u Svjetskoj organizaciji velika čast, ali i velika obveza. Podizanju zastave bili su nazočni mnogi diplonati i tisuće hrvatskih iseljenika. Oni su klicanjem dočekali da se hrvatska zastava vine u središtu svijeta, nekoliko desetaka metara od mjesta gdje već desetljećima stoji spomenik miru konjanička figura glasovita hrvatskog kipara Antuna Augustinčića.

Započeo britanski rat nazvan “Rat ruža”
U srednjovjekovnoj Engleskoj vodio se rat nazvan “Rat ruža”, koji je ime dobio po dvjema ružama koje su bile simboli zaraćenih dinastija (dinastija Lancaster imala je za simbol crvenu ružu, a dinastija York bijelu). Na današnji dan 1455. godine započeo je dugogodišnji engleski rat za prijestolje, nazvan Rat ruža. Ime dolazi od činjenice da su dvije sukobljene dinastije koje su se borile za prijestolje imale simbole u obliku ruža – dinastija Lancaster imala je crvenu ružu, a dinastija York bijelu. Uzrok sukoba bilo je to što je dinastija Lancaster nasilno prisvojila prijestolje preko reda nasljeđivanja. Pristalice dinastije York započele su borbu, a prvi sukob izbio je na današnji dan kod mjesta St. Albans, 35 kilometara sjeverno od Londona. Sukobile su se dvije viteške vojske. Na čelu Yorkovaca (bijela ruža) bio je sam vođa dinastije York – Rikard, vojvoda od Yorka – pretendent na englesko prijestolje. Desna ruka bio mu je moćni grof od Warricka, s nadimkom “Warwick the Kingmaker” (“Postavljač kraljeva”), najbogatiji feudalac u čitavoj Engleskoj. Na čelu vitezova kuće Lancaster bio je vojvoda od Somerseta, a u blizini se nalazio i glavar kuće Lancaster – trenutni engleski kralj Henrik VI. (poznat po istoimenoj Shakespeareovoj tragediji). Vojske su se sukobile u gradiću St. Albansu. U jednom trenutku grof “Warwick the Kingmaker” ugledao je rupu u neprijateljskoj obrani i poveo odred Yorkovaca sa stražnje strane grada kroz vrtove i male uličice. Izbili su na gradski trg gdje su ugledali vitezove Lancastera kako se odmaraju, bez kaciga na glavi. Među njima bio je i sam kralj. Napali su, ubili glavnog zapovjednika – vojvodu od Somerseta i zarobili kralja. Rikard, vojvoda od Yorka držao je kralja u zarobljeništvu cijelo ljeto. Sam je uzeo najvišu vojnu titulu u Engleskoj – Lord High Constable. Rat Ruža nastavio se sljedećih 30-tak godina i na kraju su dinastije ujedinjene vjenčanjem nasljednika kuće Lancaster i nasljednice kuće York. Tako je nastala dinastija Tudor, koja će vladati Engleskom sljedećih 117 godina.

Aleksandar Makedonski pobijedio u bitci kod Granika
Aleksandar Makedonski 334. godine p.n.e. pobijedio je u bitci kod Granika perzijsku vojsku, što je bila prva od njegove tri velike pobjede nad Darijem III. Poslije smrti svog oca Filipa II. Makedonskog, Aleksandar je učvrstio pozicije u Grčkoj i uputio se u Aziju prema prijestolnici Frigije. Više satrapa (carskih namjesnika) Perzijskog carstva ujedinilo se i odlučilo dočekati Aleksandra na rijeci Granik blizu Troje. Bitka je započela napadom lake pješadije i konjice preko rijeke kojima se Aleksandar pridružio s teškom konjicom razbivši perzijske redove i pritom sam ubivši nekoliko perzijskih plemića. Ubrzo nakon bijega perzijske konjice i pješadije, centar perzijske vojske se raspao i dao u bijeg tijekom kojeg su Perzijanci pretrpili teške gubitke. U bitci u kojoj je zamalo i sam ubijen, Aleksandar je ostvario odlučnu pobjedu i odmah nakon toga oslobodio grčke gradove u Maloj Aziji koja mu je nakon bijega Perzijanaca ostala potpuno prepuštena.

Patentiran leteći stroj braće Wright
Braća Orville i Wilbur Wright 1906. godine patentirali su pod šifrom svoj ‘leteći stroj’ u patentnom uredu SAD-a. Pioniri zrakoplovstva tri su godine ranije uspjeli poletjeti svojim avionom Flyer I, prvim zrakoplovom s motorom, i u 12 povijesnih sekundi preletjeti 37 metara. Iako je Orville 1905. godine uspio izvesti prvi kružni let spustivši se na mjesto uzlijetanja, a Wilbur je čak letio s putnicima, američki novinari proglasili su ih lažljivom braćom, a njihov avion utopijom. U to vrijeme mnogi graditelji u Francuskoj pokušavali su napraviti avion. Svi su čuli za braću Wright i željeli doznati što više o smještaju kormila, motora i obliku krila, ali braća Wright su to tajila. Ipak, 1905. godine su poslali pismo poznatom francuskom graditelju aviona Ferdinaddu Feberu i ponudili mu ugovor za sklapanje aviona sposobnih za letove od 40 km i avione koji mogu prevoziti putnike. Faber je to prihvatio te je Wilbur 1908. godine dopremio zrakoplov u Francusku i unatoč velikom interesu u početku radio samo kratke pokusne letove. U rujnu 1908. godine Wilbur je odlučio prekinuti ponovna pisanja o ‘lažljivoj braći’ te je nakon polijetanja ostao u zraku 1 sat, 31 minutu i 25 sekundi tijekom kojih je prešao 66,6 kilometara i postigao tada nevjerojatnu brzinu od 60km/h zaprepastivši gledaoce i udarivši konkretne temelje razvoju zrakoplovstva.

Potpisan “Čelični pakt”
Ministri vanjskih poslova Italije i Njemačke, Grof Gaelazzo Ciano i Joachim von Ribbentrop, 1939. godine potpisali su ‘Čelični pakt’, ugovor o desetogodišnjem vojnom i političkom savezu Njemačke i Italije što je bio uvod u stvaranje agresivnoga trojnog pakta koji je 1940. potpisao i Japan. Čelični pakt bio je sastavljen od dva dijela. Prvim su se potpisnice obvezale nastaviti suradnju i potporu, a drugi dio, tajni dodatni protokol, obvezivao ih je na ekonomsku i vojnu suradnju, čemu se dio talijanskih predstavnika protivio. Iako je vojna pomoć bila jedna od osnovnih stavki pakta, čije su ga potpisnice zaključile pod pretpostavkom da će rat početi kroz tri godine, Italija je tu osnovnu stavku malo ‘nategnula’. Italija nakon njemačkog napada na Poljsku i proglašenja rata nije bila spremna za uključivanje u sukob pa se u sukob uključila tek u lipnju 1940. Slična situacija dogodila se i kod raskida ugovora koji je trebao trajati 10 godina, ali je Italija nakon izbacivanja njemačke vojske iz Afrike i savezničke invazije Sicilije potpisala kapitulaciju u rujnu 1943.

Potres Valdivia pogodio čileansku obalu Pacifika
Veliki čileanski potres, poznat i kao Valdivia potres, sa snagom od 9,5 stupnjeva prema Richteru najjači potres u povijesti, 1960. godine pogodio je čileansku obalu Pacifika. Epicentar potresa bio je kod mjesta Cañetea u blizini grada Valdivie, oko 700 kilometara južno od Santiaga, a hipocentar se nalazio na 33 kilometra dubine što ga svrstava u duboke, tekstonske potrese. Potresu je prethodio jedan manji koji je dan ranije pogodio provinciju Arauco i nanio joj veću materijalnu štetu. Vladina pomoć upravo je kretala prema regiji pogođenoj dan ranije kada je u 14:55h došao ‘veliki potres’ koji se osjetio u cijelom Čileu, na Havajima, Filipinima, Aljasci i Japanu. Zbog relativno rijetke naseljenosti direktno pogođenog područja, ali i činjenice da podrhtavanje nije svugdje bilo istog intenziteta, poginulo je ‘samo’ 6.000 osoba, od kojih je velik broj stradao u tsunamijima koji su pogodili obalna naselja u Čileu, a posebno otok Hilo blizu Havaja koji je gotovo potpuno uništen.

Rođen Jan Vlašimsky
1861. godine rođen Jan Vlašimsky, hrvatski skladatelj i zborovođa češkog porijekla. ijeke Jizere u Češkoj. Četvrto je dijete postolara Jana i Ane. Srednju je školu završio u susjednom gradu Turnovu. Glazbu je studirao u vojnoj glazbenoj školi u Pragu (violina, trzalačka i limena glazbala). Nakon završenoga studija 1880. služio je vojsku u Beču kao zamjenik kapelnika vojne limene glazbe. Pred završetak vojske seli se u grad Pečuh u Mađarskoj gdje radi i djeluje kao dirigent, voditelj orkestra koncertne glazbe. U tomu se gradu i oženio. Nakon što je postavljen na mjesto novoga kapelnika Društva za promicanje glazbe, Vlašimsky se poželio dokazati pred virovitičkom publikom. Na Silvestrovo iste godine (tada ima samo 25 godina) nastupa u dvorani svratišta „K Lippeovoj ruži”. Dirigirao je orkestrom od četrnaest gudača. Već tada je stekao veliku slavu u malome gradu. Osim glazbe, Vlašimsky je bio osobito nadaren u pedagogiji. U sklopu Društva za promicanje glazbe osnovana je i glazbena učionica. Virovitica je tako dobila među prvima u Slavoniji jednu od najstarijih glazbenih škola. Osnovnu je inspiraciju Vlašimsky crpio iz domaćih tema, najčešće dajući već u naslovu skadbe ideju. Skladao je koračnice, valcere, mazurke te zborne i crkvene pjesme. Pretpostavlja se da je načinio oko stotinu skladbi, a većina njih je zagubljena. (www.icv.hr, mh; Fotografija: lifex.hr, 21.5.2015.)