Darovanu kuću preuredile u sirotište i dječji vrtić

Prošloga tjedna obilježeni blagdan Presvetog Srca Isusova zavjetni je dan za Župu sv. Josipa, ujedno i dan časnih sestara u Slatini, koje pripadaju redu Družbe sestara Presvetog Srca Isusova.

Osim primorskih mjesta Rijeke, Crikvenice, Dobrinja, Kraljevice i Omišlja, samostani Družbe sestara Presvetog Srca Isusova u kontinentalnom dijelu Hrvatske nalaze se samo u Zagrebu i Slatini. Slatinski samostan Gospe Lurdske utemeljen je i časne sestre nalaze se u njemu od 1937. godine, zahvaljujući posredovanju kateheta Ivana Erjavca, književnika Vladimira Nazora i župnika Julija Bürgera. Samostan je otvoren u kući koju je časnim sestrama darovala Klara Čorak nakon smrti svoga supruga Franje, s kojim nije imala djece. Časne su je njegovale do njezine smrti, a kuću su preuredile i vodile kao sirotište i dječji vrtić.

Uselile im se tri “JNA obitelji”

Tijekom povijesti u komunističkom razdoblju sestre u Slatini imale su brojne poteškoće. Prvo im je zabranjen rad s djecom, a 1948. u njihovu kuću nasilno se useljavaju tri obitelji vojnog starješinstva JNA, koje su ostale u samostanu do 1953. godine. Osim crkvenih obveza, časne sestre bave se tada ručnim radom i njegom bolesnika.

U slatinskom samostanu danas borave tri sestre: odgovorna sestra Krešimira Vuleta i umirovljene sestre Dionizija Petric i Anastazija Vukić. Sestra Krešimira Vuleta iz župe Otok kod Sinja, poznate po redovničkim i svećeničkim zvanjima, kaže da se sjeća kako su davne 1969. godine, kada je išla u sedmi razred, dvije časne sestre došle na godišnji odmor: “Promatrala i hodala za njima, a one su me pitale hoću li biti članica njihova reda. Odgovorila sam da ću pitati ćaću, a on je radio u Tehnogradnji i dolazio svakih deset-petnaest dana. Kad sam ga pitala, a pitale su ga i časne, rekao je da ne mogu dok ne završim osnovnu školu. Tu mi je pomogla pokojna baka, rekla je ćaći neka me pusti jer idu još neke djevojčice iz župe. Ponukalo me odijelo koje su one tada imale. Svidjelo mi se jer su imale ‘šlajer’, sve bijelo, štirkano, crveni pojas, dugačka haljina, križ i velika krunica, jer sam ja već tada molila krunicu tijekom svibnja i listopada u našoj crkvi.”

Sestra Krešimira bila je najviše u Rijeci, gdje je završila teologiju i bila zadužena za pastoral duhovnih zvanja, a za Domovinskog rata bila je u Gospiću. U Slatinu je došla prije tri godine, kad je umirovljena sestra Dionizija Petric i netko je trebao doći na njezino mjesto. “Mi smo položile tri zavjeta: čistoću, poslušnost i siromaštvo, i ja sam poslušno došla u Slatinu. Nema velike razlike u radu u pojedinim mjestima. Kad bi me pitali na odlasku iz nekih mjesta je li mi žao što idem, odgovorila bih da nije jer tako upoznajem Lijepu Našu”, kaže s. Krešimira.

Poštovanje i povjerenje

Sestra Dionizija Petric u Slatinu je došla prije devet godina iz Slunja, gdje je provela 15 godina. Zaredila se 1966. godine, a Družbu sestara Presvetog Srca Isusova izabrala je jer je njezina majka štovala Srce Isusovo i učila svoju djecu kršćanskim vrijednostima. “Još kao curica čitala sam Glasnik Srca Isusova i u sebi njegovala želju da i ja postanem redovnica. Kad sam u 6. razredu vidjela jednu časnu, pitala sam je kako ona živi i što radi, i tada sam saznala da časne toga reda mnogo rade sa siromašnom djecom i pomažu im. To mi se svidjelo, kao i naziv sestara Presvetog Srca Isusova, pa sam i ja htjela pomagati siromašnima koji su napušteni i nemaju svoje obitelji. Nakon završetka 8. razreda odlučila sam poći baš u tu zajednicu. Ima ljudi različitih uvjerenja, ali, hvala Bogu, gdje god sam bila, ljudi su prema nama sestrama bili otvorena srca, poštovali su nas, jer mi nismo gledale tko je tko, nego samo komu je potrebna pomoć. Uvijek sam imala poštovanje i povjerenje ljudi, a osobito ovdje u Slatini.”

Časna Dionizija je u mirovini, a to znači da nije vezana uz državnu službu pa se više može posvetiti samostanu, uređenju i ukrašavanju crkve i s djecom održavati župni vjeronauk. “Sretna sam sada, kao što sam i prije bila”, rekla je.

Izabrala bi isti put

Sestra Anastazija Vukić rođena je u Donjem Brštaniku u općini Stolac u Hercegovini 1940. godine, a u samostan je otišla 1967. s 26 godina. Premda je i ranije postojala volja za redovničkim životom, nije znala kako naći samostan u koji bi otišla pa se i sama šali na račun svoga kasnog ređenja: “Ja sam u samostan otišla navečer. Kažu da neke dođu ujutro, neke u podne, a ja sam otišla navečer. Moja starija sestra otišla je u samostan Srca Isusova, pa sam i ja otišla, za druge redove nisam ni znala.”

Kao kandidatkinja bila je u Crikvenici, Bakru i Lovranu, a odmah nakon zaređenja 1967. došla je u Slatinu. “Kuhala sam, šivala, bolesnike dvorila i radila sve kućanske poslove kao u obitelji. Prije Domovinskog rata šivala sam jorgane po narudžbi i tako pridonosila financiranju zajednice. Njegovala sam bolesne i najsretnija sam bila kad sam im mogla pomoći. Nisam više zdrava i sada se uglavnom bavim kuhanjem. Ali kad bi se vrijeme vratilo, opet bih izabrala to zvanje” – kaže sestra Anastazija. (www.vpz.hr, 19.06.2015.)