Na današnji dan: 10. lipnja

Utopio se njemački kralj i car Svetog Rimskog carstva Frederick I. Barbarossa
Njemački kralj i car Svetog Rimskog Carstva Frederick I. Barbarossa, utopio se 1190. godine u rijeci Saleph u Anatoliji (današnji Göksu u Turskoj) čime su ozbiljno poremećeni planovi trećeg križarskog rata. Nakon što je Saladin 1187. osvojio Jeruzalem, europski kršćanski vladari su se 1189. odazvali pozivu na novi križarski pohod. Najistaknutiji kraljevi koji su krenuli u novo kršćansko osvajanje Jeruzalema bili su francuski kralj Filip II. August, engleski kralj Richard I. i njemački kralj Frederick I. koji je jedini svoju vojsku od oko 15.000 ljudi prema Svetoj zemlji poveo kopnenim putem. Nakon prolaska kroz Mađarsku, Srbiju, Bugarsku i bizantski teritorij, njemački križari su uspješno osvojili Aksehir i Konyu u današnjoj Turskoj, te nastavili prema jugu što je uvelike zabrinulo Saladina i muslimansku vojsku koja se počela okupljati kako bi im se suprotstavila. Na putu iz Armenije prema Antiohiji njemačka vojska se, isrpljena napornim marširanjem po velikoj vrućini, utaborila kraj rijeke Saleph, a kralj Barbarossa je iskoristio priliku i krenuo se okupati u rijeci, no pod nepoznatim okolnostima se utopio. Nakon kraljeve smrti njemačka vojska je zapala u kaos, a pod stalnim turskim napadima uskoro je počelo panično dezertiranje pa je tek oko 5.000 vojnika pod vodstvom Barbarossinog sina Fredericka IV. Švapskog uspjelo stići u Acre. Od tamo su pokušali stići u Jeruzalem kako bi pokopali kraljeve posmrtne ostatke, no zbog neuspjele konzervacije u octu dijelovi njegovog tijela pokopani su u Antiohiji, Tiru i Tarsusu čime je završeno katastrofalno njemačko sudjelovanje u trećem križarskom ratu.

Održana prva veslačka utrka između Oxforda i Cambridgea
Prva veslačka utrka, poznata i pod nazivima Sveučilišna utrka ili jednostavno ‘The Boat Race’, između timova osmeraca Oxforda i Cambridgea, održana je 1829. godine. Početak jedne od najpoznatijih veslačkih utrka bili su razgovori dvojice prijatelja Charlesa Merivala s Cambridgea i njegovog imenjaka Wordswortha, studenta Oxforda. Prijateljska prepucavanja završila su tako što je Oxford poslao službeno pismo Cambridgeu u kojem ih je izazvao na veslački dvoboj na Henleyu na Temzi u Oxfordshireu. Iz tog prvog poziva i danas je ostalo usmeno pravilo koje gubitniku nalaže da izazove pobjednika na novi dvoboj. Od 1845. utrka se odvija na istom mjestu, od Putneya do Mortlakea. Duga je 6,7 kilometara što je od olimpijske staze dulje više od tri puta. Za prelazak staze posadama je potrebeno oko 16 do 17 minuta. Vremensku barijeru od 17 minuta prvi je probio Oxford 1976. godine. Rekordno vrijeme je 16 minuta i 19 sekundi, a postavljeno je od strane Cambridgea 1998. Jedan od najpraćenijih sportskih događaja u Velikoj Britaniji uz rijeku prati oko 250.000 gledatelja, dok putem TV-a utrku gleda više od 400 milijuna ljudi iz 180 zemalja. Utrka se tradicionalno održava bez obzira na uvjete koji vladaju na rijeci pa su nekoliko puta zabilježena i potonuća, a natjecanje se, iako neslužbeno, održalo čak i tijekom 2. svjetskog rata.

Kod Premude potonuo austrougarski bojni brod Szent Istvan
1918. godine kod otoka Premude potonuo je austrougarski bojni brod Szent Istvan, danas najveća brodska olupina koja leži na dnu Jadrana. Szent Istvan je porinut u riječkom brodogradilištu, preteči današnjeg 3. svibanj, 1914. godine. Zaplovio je pod austrougarskom zastavom kao najveći i najmoderniji ratni brod, a danas zbog svoje veličine, ali i mornara kojima je postao posljednje počivalište, nosi nadimak ‘Titanik Jadrana’. Nakon nekoliko uspješnih bitaka Szent Istvan se 1918. godine našao pred velikim izazovom, misijom razbijanja tzv. Otrantske baraže, savezničke blokade Jadrana. Pokušaj proboja bio je tajna operacija, a flota koja ju je provodila bila je podijeljena u dvije grupe. Prva je isplovila 8. lipnja i idući dan uspješno doplovila na odredište, uvalu Slano kod Dubrovnika. Druga grupa krenula je iz Pule 9. lipnja. Na čelu je bio razarač Velebit, a iza njega plovio je Szent Istvan iza kojeg je bio Tegetthoff, dok je u pratnji je bilo šest torpiljarki. Zbog pregrijavanja ležaja na desnoj turbini Szent Istvana brzina konvoja morala je biti smanjena pa je kašnjenje povećano na ukupno 90 minuta. Zbog toga su se brodovi našli u opasnoj zoni djelovanja talijanskih torpednih brodica MAS 15 i MAS 21 koji su već imali postavljenu zasjedu. MAS 15 je lansirao dva torpeda na Szent Istvan. Prvi je pogodio pramac, a drugi nepropusnu pregradu koja je dijelila dvije kotlovnice, pa je već tada poginuo znatan broj strojarskog osoblja i ložača. Nakon toga brod je stao te se zbog prodora vode u kotlovnice nagnuo na desni bok. Posada je očajnički pokušavala zaustaviti prodor vode, no unatoč njihovom trudu i pokušajima Tagetthoffa da ga nasuče, Szent Istvan je naglo potonuo i potpuno se prevrnuo tako da mu je dno bilo na površini. Sa 75 mornara nestao je pod vodom, dok je 976 članova posade spašeno. Potapanje Szent Istvana s Tegetthoffa je snimio mornarički časnik Josef Meusburger, a snimka je i danas jedan od najpoznatijih dokumenata o pomorskim havarijama. Talijanska ratna mornarica potapanje Szent Istvana smatra svojim najvećim uspjehom u povijesti, a od 1919. i službeno slavi 10. lipnja kao ‘Festa dela marina’ (Dan ratne mornarice).

Dogodio se pokolj u Lidicama
Češko selo Lidice potpuno je sravnjeno sa zemljom 10. lipnja 1942. u znak odmazde zbog atentata na Hitlerova viceprotektora Češke i Moravske Reinharda Heydricha. Čim je stigao u Prag taj nacistički policajac odmah je počeo zaoštravati kaznene mjere, naredivši da se i zbog najmanjih ispada provode masovna strijeljanja. I dok je njegov ugled u Berlinu sve više rastao, njegovu su zločinačku djelatnost presjekli 27. svibnja 1942. hici čeških rodoljuba. Skupina pripadnika slobodne češke vojske, koja je osnovana u Engleskoj, pucala je na Heydricha dok je prolazio automobilom kroz predgrađe Praga. Heydrich je teško ranjen i 4. lipnja je umro. Nacisti su mu priredili velebni pogreb, no istodobno su, u Češkoj počele krvave represalije. Uhićeno je više od tri tisuće ljudi, a ratni sudovi izrekli su 1,350 smrtnih osuda. Brutalno je pretresano pet tisuća naselja, a oko 650 ljudi je strijeljano. Kruna tom divljaštvu bila je odluka o uništenju dvaju sela na koja se, tobože, sumnjalo da su pružila sklonište atentatorima – Lidice i Lezaki. Devetog lipnja ujutro odred esesovaca opkolio je Lidice, udaljene tridesetak kilometara od Praga. Stanovništvo je bilo skupljeno u selu te im je bilo zabranjeno da izlaze iz kuća. Drugog dana počeo je pokolj. Muškarci i mladići iznad 16 godina izvođeni su u skupinama po deset ljudi i strijeljani. Tako je do 4 sata popodne ubijeno 180 ljudi. Strijeljano je i sedam žena, a preostale su otpremljene u koncentracijski logor u Ravensbriku. Novorođenčad i mala djeca oteta su od majki i udavljena. Kad više nije bilo živih, esesovci su zapalili kuće i dinamitom sravnili Lidice sa zemljom. Njemačke nacističke novine donijele su vijest o pokolju s brutalnom iskrenošću a da se nije čuo ni jedan glas prosvjeda. Lidice trajno podsjećaju na jedan od monstruoznih nacističkih zločina.

Rođen Antun Mihanović
1796. godine rođen je Antun Mihanović, hrvatski književnik. Ime Antuna Mihanovića postalo je simbolom nacionalnog ponosa Hrvata. Tu je neprolaznu slavu stekao znamenitim stihovima o ljepotama svoje domovine. To je hrvatska himna Lijepa naša domovino, koju je uglazbio časnik u Glini Josip Runjanin.
Mihanović je rođen 10. lipnja 1796. godine u Zagrebu. Tu je svršio pučku školu, gimnaziju i filozofiju. U Beču je slušao pravo. Poslije studija vratio se u Zagreb, a potom pošao u vojnu službu u Veneciju i Padovu. Izdržao je nekoliko godina, pa u Budimu i Rijeci te ponovno u inozemstvu. Nakon povratka stupio je u političku službu kao gubernijski tajnik u Rijeci. Godine 1827. zastupnik je Rijeke na Požunskom saboru, ali je ubrzo opozvan zbog liberalnog držanja. Godine 1836. bio je u Beogradu prvi austrijski konzul. U istom svojstvu nekoliko godina boravi u Solunu, poslije toga u Trapezuntu, Smirni, Carigradu i Bukureštu. Budući da je Mihanović studirao pravo u Beču u doba kad se tu razvijala filologija, djelovao Jernej Kopitar i neki drugi, i sam se Mihanović počeo zanimati za filologiju. Tada je više počeo cijeniti svoj jezik, pa je zato i napisao brošuru Reč domovini od hasnovitosti pisanja vu domorodnom jeziku. U tom važnom spisu, koji se pojavio prije Ilirskog preporoda, Mihanović za hrvatski jezik traži mjesto koje su svojim jezicima dali drugi narodi. To je bio prosvjed protiv latinskog jezika, jer je smatrao da se narodnim jezikom najbolje može iskazati što se želi. Samo se na njemu može stvarati narodna kultura. Slava što ju je Mihanović stekao pjesmom Hrvatska domovina, odnosno Lijepa naša domovino, čini se još većom i zaslužnijom imamo li na umu da je svoje djelo stvorio u vrijeme kad je Hrvatska ležala u dubokom snu i kad je Gaj na sve strane tražio među malobrojnim hrvatskim piscima suradnike za svoju Danicu. Mihanović je u to doba živio u Rijeci i njegova Lijepa naša bila je jedan od prvih priloga domoljubnim nastojanjima Ljudevita Gaja, koji je pjesmu objavio u Danici 14. ožujka 1835. godine. Antun Mihanović preminuo je 14. studenoga 1861. godine u Novim Dvorima nedaleko od Klanjca. (www.icv.hr, mh; Fotografija: Wikipedia, 9.6.2015.)