Virovitički list: Razgovarali smo sa Zoranom Vakulom

Zoran Vakula, bivši učenik Osnovne škole Petra Preradovića došao je u Pitomaču kako bi zajedno s učenicima i učiteljima proslavio Dan škole. Održao je predavanje o svojoj struci, kako je to raditi kao meteorolog, ali se osvrnuo i na svoje dane provedene u školi. Naime Zorana Vakulu i Pitomaču veže čvrsta veza.

– Vezan sam s Petrom Preradovićem od mladih dana. U Pitomaču sam došao 1975. godine kao dječarac od 5 godina, a prije toga živio sam u Našicama. Vrtić sam pohađao u Našicama, osnovnu školu Petar Preradović, a srednju, tada Centar za odgoj i usmjereno obrazovanje, također Petra Preradovića u Virovitici. Zanimljivo danas mi kći ide u OŠ Petra Preradovića, ali u Zagrebu. “Ljub’ si rode, jezik iznad svega. U njem’ živi, umiri za njega.” To su jedni od stihova koji su mi često padali napamet kad sam studirao i bio izvan Pitomače, a još i više kada sam radio vani po mjesec dana. To je bilo onda: “Bože mili, kud sam zašo! Noć me je stigla u tuđini, ne znam puta, ne znam staze, svuda goli kamen gaze, trudne noge po pustini!” i tako dalje. Evo, i sada se naježim. Veza je velika, ali od 1989. godine, od odlaska u tadašnju vojsku, onda fakultet, pa Hrvatska vojska i sve ostalo, u Pitomači skoro pa i nisam, tako da… Ja se osjećam Pitomačaninom., po školi, po školovanju, po prijateljima i tome što mi roditelji žive ovdje, ali inače… Stanovnik sam Lijepe naše!

U MLADOSTI SAM SE JAVLJAO KAO NOVINAR DOPISNIK IZ PITOMAČE, RADIO ĐURĐEVCA I RADIO VIROVITICE I TO U STIHOVIMA

Možete li s nama podijeliti neka sjećanja na školu ovdje?

– Moja sjećanja na Pitomaču, na osnovnu školu divna su. Ne sjećam se negativnosti, već samo lijepih, pozitivnih stvari. Iako je možda i bilo nekih negativnosti, one su srećom izblijedile. Drago mi je vidjeti ovdje još uvijek živuće mnogobrojne profesorice i profesore, i iz matematike, fizike, hrvatskog… Tada sam bio jako svestran. A ono što me najviše veseli, sve ono što sam zapravo radio u osnovnoj školi, a to su bila natjecanja iz biologije, matematike, pisao sam novinarske tekstove, vodio konferanse… Osim toga sam i snimao, pisao scenarije za filmove u Kino klubu “Slavica”, čak i djelovao u montaži nekih… Sve sam to zapravo sada objedinio u jednom poslu. Zapravo, još sam se i javljao kao novinar dopisnik iz Pitomače, radio Đurđevca i Radio Virovitice i to u stihovima. E pa to sve danas radim. Dakle, ja sam inženjer fizike, završio sam PMF, ali dio mene je novinar, dio mene je meteorolog i u jednom poslu, hvala Bogu, imam sreću raditi sve ono što sam radio na slobodnim aktivnostima u osnovnoj školi, ovdje u Pitomači.

MOJE SU NAJDRAŽE RAZREDNICE KATICA BUKOVŠAK, KATARINA ŠIMIĆ, IVANKA FRIBEC I SPOMENKA SMOLIĆ

Imate li najdražih profesora iz mlađih dana?

– Pričati o najboljem profesoru ili učiteljici i nije baš zahvalan posao, ali ono što bih svakako volio istaknuti moje su najdraže razrednice. Od prvog do četvrtog razreda to je bila Katica Bukovšak kojoj sam neizmjerno zahvalan i drago mi je što sam je vidio ovdje u publici. Nažalost samo jednu godinu, ili možda nasreću, tko će ga znati, Katarina Šimić i nakon nje 6. i 7. razred Ivanka Fribec. To su tri osobe koje su znatno djelovale na mene. Naravno, tu su i drugi profesori da se ne osjećaju uvrijeđenima, ali razrednice su ipak razrednice, i to pogotovo od 1. do 4. razreda za koju mislim da je iznimno važna za svako dijete, za svakog učenika. Ipak se od nje kreće, od nje se dobiva ljubav za školovanje i sve ostalo. U Virovitici, u takozvanom Centru za odgoj i usmjereno obrazovanje, matematika i informatika usmjerenje, razrednica sve 4 godine Spomenka Smolić kojoj sam također jako zahvalan. Ona je jedna od onih strogih, ali pravednih, batina i Bog; uistinu je bila takva. A s druge strane bila je i poštena, pravedna i vjerujem da su mnogi poslije mene, a i oni prije mene, s njom zadovoljni. Osoba koja je zapravo možda i jedna od najodgovornijih za to što sam završio na PMF-u na inžinjerskoj fizici jest Slobodanka Polašek koja mi je predavala fiziku u srednjoj školi.

I kada sam se ja vagao u 3. i 4. razredu srednje škole, kuda dalje, na koji fakultet – još mi je mama htjela da upišem medicinu, tata je rekao što god hoćeš, u INA-i se uvijek možeš preko mene zaposliti jer sam ja radnik… Međutim mene je vuklo na novinarstvo. I onda mi je profesorica Polašek rekla: “Novinar možeš biti uvijek, s bilo kojim fakultetom. Završi ti fiziku, kad ti već ide i to ne profesorski, nego inženjerski smjer jer kao inženjer fizike možeš biti i profesor, ali kao profesor fizike ne možeš biti i inženjer.” Recimo da je to bilo najveća težina od svih drugih ljudi u odluci da upišem upravo inženjersku fiziku na PMF-u u Zagrebu. Završio sam u roku. Kažu da sam prvi u generaciji, ali nisam provjeravao.
Kada biste mogli paralelno uz trenutni posao, biste li se počeli baviti i novinarstvom?
– Mislim da ne. Mislim da je ovo dobar put, imao sam sreću hvala Bogu pa sam dio novinar, ali imam i svoju struku. U svim ovim mnogobrojnim problemima koje novinarsko društvo prolazi, ne mislim samo na Hrvatsko novinarsko društvo, nego općenito kako novinari prolaze u današnjem svijetu gdje se gleda samo na što više klikova, senzacionalizam, bombastičnost… Ja imam svoju struku, to je inženjerska fizika; s njom mogu raditi mnoge stvari, i u školi u fizici, pa čak i na burzi. Neki kolege na burzama su se i zaposlili. Ne mislim pritom da su na burzi kao nezaposleni, nego na financijskim burzama, na tržištu. Nije mi žao što nisam išao na novinarstvo, ali mi je drago što sada radim sve ono što sam radio i učio, kako bi rekli, kao pučkoškolac. (www.icv.hr; vk)