Danas, na Nedjelju Dobrog Pastira, kada Crkva obilježava dan molitve za duhovna zvanja donosimo vam razgovor sa pitomačaninom koji živi i studira u Rimu. Bogoslovom, kandidatom za svećenika, studentom 3. godine Papinskog sveučilišta Gregoriana u Rimu, Filipom Jakupec.
1. Predstavite nam se ukratko
Zovem se Filip, prezivam Jakupec i sa svojim mlađim bratom, majkom i ocem i sa članovima šire obitelji živim u podravskom mjestu zvanom Pitomača. Svećenički sam kandidat Varaždinske biskupije. Nakon osnovnoškolskog obrazovanja u Pitomači i položene državne mature na kraju gimnazijskog obrazovanja u Virovitici, svoju sam bogoslovsku formaciju započeo u Nadbiskupskom bogoslovnom sjemeništu na zagrebačkom Kaptolu.
2. Kako ste se odlučili za svečenićki poziv?
Roditelji su mlađeg brata i mene redovito vodili svake nedjelje na Svetu misu. Unatoč tome što sam tijekom Mise znao zaspati na majčinim ramenima (posebno tijekom propovijedi), počeo me zanimati svećenik za oltarom raširenih ruku pa sam i ja kod kuće s bratom, bratićima i sestričnama slavio svoje „djetinje mise“ s komadićima čokolade i s nabrzaka nacrtanim i izrezanim raspelom kao pomagalom za vrijeme vlastitih propovijedi. Isto tako, temelje su položili baka, koja nas je naučili moliti molitvu „Anđele čuvaru mili“, i pokojna prabaka koja je za nas bez prestanka molila. Djed nas je uvijek razveseljavao, a pokojni nam je pradjed svojom dobrotom i dobrim djelima uvijek bio sjajan primjer. Zahvaljujući ovako milosnom okružju, Isus me je sve više privlačio. Kako je vrijeme prolazilo, Gospodin mi je kroz cijelo osnovnoškolsko i srednjoškolsko obrazovanje, dobre ljude te mnoge intimne i izvanjske znakove pokazivao kako me poziva i kako ću u svećeničkom zvanju biti sretni navjestitelj Njegove ljubavi. Moj je odgovor bio „da“ i od Njega neprestano molim snage i radosti da Mu i dalje govorim „da“.
3. Kako je tekao Vaš put od osmoškolskog ministranta do bogoslova na Gregoriani?
U 5. razredu osnovne škole u Pitomači tadašnji me je kapelan pozvao u ministrantsku službu koja mi je pomogla da se još više upoznam sa Crkvom, u njoj nađem svoje mjesto i prijatelje i svoj budući život uklopim u nju. Župnik, časne sestre Služavke Malog Isusa i župna zajednica postali su mi poput druge obitelji. U toj sam obitelji čitao, pjevao, pomagao, zajedno s drugima čitao i molio nad Svetim pismom, veselio, slavio te prolazio i lijepe i teške trenutke razvijanja ljudskih odnosa. Čitajući biografije svetaca zaželio sam i ja učiniti nešto veliko i lijepo za Isusa i tako Mu zahvalno uzvratiti na Njegovu do kraja iskazanu ljubav na križu. Svećenički poziv bivao je sve više i više poput najljepšeg životnog cilja, najvišeg smisla i najboljeg odgovora na Njegovu ljubav. U srednjoj školi želja se malo ohladila te sam se počeo pitati je li zaista svećenički poziv upravljen meni, malom i slabašnom čovjeku. Nakon jedne Svete mise, prišao mi je nepoznati čovjek i rekao: „Gospodine, vi biste trebali u bogosloviju!“ Nakon tog i mnogih drugih znakova, odlučio sam na ono Isusovo pitanje upravljeno apostolu Petru nakon uskrsnuća: „Šimune, sine Ivanov, ljubiš li me?“ – odnosno upravljeno meni: „Filipe, sine Ivičin, ljubiš li me?“ – odgovoriti s „da“. U Bogosloviji u Zagrebu i Rimu trudim se odgovarati Mu: „Da, Gospodine, ti znaš da te volim, ali daj da te volim još više!“
4. Objasnite nam što je to zapravo Papinsko sveučilište Gregoriana?
Papinsko sveučilište Gregoriana katoličko je sveučilište u Rimu koje je 1551. godine osnovao sv. Ignacije Loyola, utemeljitelj Družbe Isusove ili isusovaca. Predavanja, studij i ispiti obavljaju se uglavnom na talijanskom, iako se mogu izabrati i drugi jezici. Na Sveučilištu studiraju laici, svećenički i redovnički kandidati, svećenici, redovnici i redovnice iz različitih krajeva Europe i svijeta (popriličan ih je broj iz Sjeverne Amerike, Afrike i Azije). Sveučilišni je život vrlo dinamičan i nudi brojne i jedinstvene mogućnosti i načine stjecanja teološkog znanja i učvršćivanja vjere.
5. Kako ste postali student na tom sveučilištu?
Nakon dviju lijepih godina provedenih u Nadbiskupskom bogoslovnom sjemeništu i na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, varaždinski biskup još jednog mog subrata i mene šalje na daljnji studij u Rim nakon što su nam ponudu studiranja u njegovo ime izrekli rektor i ostali poglavari i odgojitelji zagrebačke Bogoslovije.
6. Kao što ste rekli dvije ste godine studirali na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, koliko se razlikuje život i rad na prošlom i na ovom fakultetu?
Životi se vrlo razlikuju, ponajprije u onom najočitijem: na Gregoriani studira zaista mnogo različitih ljudi iz različitih zemalja, bogoslovija, kolegija i redovničkih zajednica. Potom, predavanja su otvorenija za pitanja i raspravu i atmosfera je zbog velikog broja studenata i ostalih faktora opuštenija. Zatim, studij je ovdje ozbiljniji u smislu jačeg usmjerenja na korištenje dopunske literature i slobodniji u smislu odabiranja tebi zanimljivog područja teologije kojeg ćeš samoinicijativno više i sustavnije istraživati i u skladu s tim povremeno pohađati i predavanja koja inače nisu na tvom rasporedu. I napokon, ispiti su vremenski ograničeni i zapravo uvjetovani već spomenutim razlikama.
7. Mnogi su poznati hrvati, pape, pa i neki sveci bili studenti papinskog sveučilišta, kakav je osjećaj biti student sveučilišta na kojem su naobrazbu sticali toliki velikani?
To je najprije osjećaj zahvalnosti za takvu priliku. Onda osjećaj odgovornosti, koji me nuka da tu priliku dobro iskoristim i da steknem za druge i samog sebe vrlo korisno i dragocjeno iskustvo studiranja u inozemstvu. I na kraju, osjećaj strahopoštovanja jer me prethodnici koji su ponizno živjeli iz ljubavi prema Bogu, čovjeku i domovini podsjećaju da ne smijem u tom najosnovnijem zaostajati za njima.
8. Kako ste se snašli tako daleko od doma, s toliko različitih ljudi, različitih jezika?
Bilo je teško, posebno mjesec prije i mjesec poslije dolaska u Kolegij Germanicum et Hungaricum. Najveći strah budila su mi dva jezika koja uopće nisam poznavao: njemački, koji je službeni jezik u Kolegiju, i talijanski, potreban za studij. Također, obeshrabrivala me pomisao da se, (ni)malo upoznat s njemačkim, neću uspjeti snaći u životu Kolegija i u odnosima s drugim germaničarima. Tu je nadošla i bojazan da će mi i studij na talijanskom stvarat probleme. Često sam razmišljao o povratku kući i svemu onom što mi je već poznato i jednostavno, no držala me nada koju su potpirivali duhovnik u Kolegiju, Hrvati koji također žive u Kolegiju i ostala subraća germaničari. Nakon nekog vremena, život se počeo pojednostavljivati: ljetni tečaj jezika u Frankfurtu svakako je bio početak učenja njemačkog koji se kroz život u Kolegiju prestao činiti tako strašnim, a ni talijanski, također nakon tečaja i prvih ispita, više nije bio tako veliki „bauk“. Hrvati su, naravno, bili prvi u pružanju potpore i usmjeravanju, ali i subraća germaničari koji su bili vrlo strpljivi i otvoreni prema nama novogermaničarima. Sve se s vremenom, uz malo dobre volje i pouzdanja u Boga, počelo smiještati na svoje mjesto i sad mi je život u Germanicumu i Gregoriani izazov da rastem i kao čovjek i kao vjernik.
9. Opišite nam što je to Collegium Germanikum i kako vam je tamo?
Papinski kolegij Germanicum je katoličko sjemenište osnovano 1552. godine s ciljem odgoja svećeničkih kandidata i studenata iz zemalja njemačkog govornog područja za bolju obranu katoličke vjere pred protestantizmom koji se u to vrijeme sve više širio srednjom Europom. Godine 1580. Kolegij se spaja s kolegijem Hungaricum i tako nastaje današnji Papinski kolegij Germanicum et Hungaricum u kojem je još i danas službeni jezik njemački i njime upravlja Družba Isusova ili isusovci. U Kolegiju trenutno živi petero isusovačkih poglavara, dvije časne sestre iz Hrvatske i 68 bogoslovskih i svećeničkih studenata iz različitih zemalja srednje Europe i šire: Njemačke, Mađarske, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Albanije, Rumunjske, Slovenije, Slovačke, Austrije, Švicarske, Finske, Norveške, Danske i Nizozemske. Hrvatsku rekreaciju, sastavljenu također i od Bosne i Hercegovine i Crne Gore, čine 18 germaničara i tako smo druga nacija po brojnosti u Kolegiju, poslije Mađara i prije Nijemaca.
10. Da li uz studiranje, toliko učenje i obaveze stignete prošetati gradom, posjetiti neke od brojnih zanimljivosti i znamenitosti?
Uvijek se nađe vremena, najviše vikendom jer su većinom slobodni. Osim prekrasnih i velebnih crkava i bazilika sa svojom arhitekturom, umjetnošću i relikvijama svetaca, tu su i ruševine i ostaci antičkog Rima, brojni muzeji, izložbe i koncerti, a nađe se i koja pivnica u kojoj mladi provode lijepe i ugodne večeri. Cappuccino i cornetto (kroasan), pizza, sladoled i kino nezaobilazni su talijanski kulturni simboli kojih vam kušanje lako uđe u naviku. Italija kao ležerna i pomalo flegmatična, ali pokatkad i eksplozivna zemlja najbolje to pokazuje u prometu koji je nevjerojatno nepredvidljiv (i od strane vozača, ali i od strane pješaka), komunikaciji koja je emocionalna, živa i pomalo iritirajuća te u snažnom i izražajnom osjećaju pripadnosti Rimokatoličkoj crkvi i ljubavi prema Papi.
11. Kao bogoslov zagrebačkog KBF-a dosta ste rijetko dolazili kući, sada kad ste ovdje dolazite još rjeđe?
Dolasci kući su vrlo, vrlo rijetki, što znači da tijekom akademske godine germaničar dolazi kući samo za vrijeme Božića, dok za Uskrs ostaje u Rimu. Nakon ljetnog odmora germaničar se u rujnu vraća u kolegijski ljetnikovac San Pastore nedaleko Rima gdje s isusovačkim duhovnikom Kolegija obavlja duhovne vježbe i sprema se za sljedeću akademsku godinu u Rimu.
12. Nedostaje li vam rodni kraj, Pitomača, prijatelji, domaća riječ naš Kaj?
Nedostaju mi dom, susjedstvo, prijatelji, župna zajednica, župna crkva, dravski most; ugodna druženja, ples i zabava s mladima župne zajednice, sastajanje s prijateljima iz osnovne i srednje škole, ljetni izleti, božićni i uskršnji koncert u župnoj crkvi, slavlja sv. Valentina, Imena Marijina, Gospe Lurdske i – naravno – sv. Vida, obiteljska atmosfera u župnoj kući i samostanu časnih sestara… „Kaj“ sam tvrdoglavo odlučio sačuvati u komunikaciji s Hrvatima tako da je uvijek sa mnom! Pritom se znamo dobro nasmijati jer zvuči zabavno pored slavonske, riječke ili bosansko-hercegovačke štokavštine. Znao sam se često za toplih večeri popeti na mjesečinom obasjanu terasu Kolegija s predivnim pogledom na noćni Rim i Vatikan i sjedeći pod vedrim zvjezdanim nebom pjevušiti:
„Ej, što nisi noćas s nama,
baš je Drava zaspala.
Neće pjesma krenut’ sama,
trebamo joj ti i ja.“
13. Kakvi su vam planovi, ili bolje rečeno gdje se vidite u budučnosti?
Ne znam koji su mi planovi za budućnost. Rado se vidim u nekoj župnoj zajednici koja je okupljena oko Gospodnjeg stola i aktivna u slavljenju Boga ponajprije dosljednim življenjem svog svakodnevnog života, no naš bi stav trebao biti osluškivanje Božjeg glasa kojeg prepoznajem u osobnoj molitvi i u glasovima drugih ljudi, prije svega mog duhovnog vođe i oca biskupa. Radostan sam i ispunjen mirom što sam napravio prvi korak ušavši u Bogosloviju i što nastavljam svoju formaciju u Rimu na prijedlog svojih odgojitelja, ali što kasnije slijedi – to stavljam u Božje ruke pune ljubavi!
Zahvaljujem Vam se na razgovoru i želim puno uspjeha u daljnjem nastavku studija. Što biste željeli poručiti onima koji budu čitali ovaj razgovor, svojim podravcima, Pitomačanima…
Nema ispunjenog života bez molitve, nema istinskog zajedništva bez Mise i nema pravog prijateljstva bez Isusa. Molitva nas okrepljuje, euharistija osnažuje, a Isus koji nas čeka u našim Svetohraništima ohrabruje. Marija, naša Majka, pokazuje nam kako samo Isus, kojemu dopuštamo da nas bezgranično voli, naš život usmjeruje prema vječnim radostima. Jedino s Njim nećemo izgubiti osmijeh s kojim, kako kaže sada već sveta Majka Terezija, uvijek započinje ljubav. (K.L., foto: KL i privatna zbirka)