Lisica je od davnina proglašena lukavom, mudrom, okretnom, domišljatom i snalažljivom životinjom. Među rijetkim je divljačima koje su zbog svojeg krzna i štetočinstva uporno lovljene, ali su se ipak uspjele održati, pa čak i širiti. Možda se mislilo da bi se uslijed razvoja prometa, gradova i naselja njen životni prostor trebao smanjiti, ali naprotiv, ona se širi i prilagođava promjenama i već duže vrijeme je susrećemo unutar gradova i po parkovima gdje se hrani otpacima.
U pogledu prehrane i vrste hrane veoma je prilagodljiva okruženju i izvorima hrane. Budući da nema strogo određene zahtjeve u odnosu na životni prostor, travnjaci, šume i poljoprivredne površine prigradskih naselja odgovarajuća su im područja.
Poseban problem su zapuštene i derutne kuće te dvorišta koji su pogodni za njihovo skrivanje noću. Pogrešno je mišljenje da lisice migriraju u naseljena mjesta samo zimi, ima ih tijekom cijele godine, čak i ljeti. Razlog? To valjda znaju samo te životinje. Mudre su, lukave i što je najvažnije – zakonom zaštićene.
SUSRETI S LISICAMA VEĆ “NORMALNA STVAR”
U Virovitici i okolici priča o lisicama nije novost, štoviše oko njih se prije nekoliko godina podigla i velika prašina jer su bile sveprisutne u našim ulicama, dvorištima i kokošinjcima, a odgovornost nije preuzeo nitko, jer zakon kaže da ako lisica nije bijesna, ne možeš joj ništa. Lovcima je, naime, zabranjen odstrel unutar 300 metara od naseljenog mjesta, osim u slučaju ako je životinja bolesna ili bijesna, a i tada samo u dogovoru s policijom. Prema Pravilniku o lovostaju lisica nije zaštićena vrsta, osim kada je u visokom stupnju bređosti ili kad vodi mladunčad, a to je najčešće i doba kada ta lukava zvjerka napućuje naseljena mjesta.
Ono što je jedino moguće i dozvoljeno je suživot s tom životinjskom vrstom, a kako napominju institucije i prijatelji životinja, ulazak lisica u grad govori ponajprije nama ljudima koji zahvaćamo u njihova staništa da su lisicama staništa ugrožena, da nemaju dovoljno hrane zbog nedostatka glodavaca koji su njihov prvi i najvažniji izvor hrane, te da u naseljenim mjestima i gradovima postoje izvori hrane za njih.
PREGAŽENA LISICA ČESTA JE POJAVA NA NAŠIM CESTAMA
No, to nije sve. Pri selidbi u napućenije krajeve lisice, iako su lukave, još dovoljno dobro “ne poznaju” prometne propise pa je pregažena lisica vrlo česta pojava na našim cestama.
Unatoč tome što je svakom vozaču žao pregažene životinje, mora se razmišljati i o drugim posljedicama, npr. ugroženosti osoba u automobilu prilikom naleta na životinju te materijalnoj šteti koja ponekad zna biti vrlo velika.
– Stavka Zakona po pitanju pregažene životinje mijenjala se. Ako kojim slučajem pregazite životinju, bilo divlju ili domaću, možete put nastaviti dalje, čak je, ako vam to savjest ne nalaže, ne morate niti dodirivati micanjem s ceste.
Uklanjanje mrtve životinje preuzele su Hrvatske ceste, odnosno poduzeća za održavanje cesta, neovisno naiđu li na strvinu ili im to netko dojavi putem hitnog telefona 112.
– Lovačke udruge se u pravilu ograđuju od toga jer ako se ne radi o području njihovog lovišta, nema potrebe tražiti odštetu, neovisno o kojoj je divljoj životinji riječ – rekao nam je predsjednik Lovačkog saveza Virovitičko-podravske županije Miroslav Buneta.
To nam je potvrdio i voditelj prometne policije Policijske uprave virovitičko-podravske Miroslav Lalić:
– Zadatak policije je, ako nam se takav slučaj dojavi, izići na mjesto događaja te utvrditi kako je došlo do naleta na životinju. Ako se pritom utvrdi da je vozač udario u životinju uslijed nepropisne, odnosno prebrze vožnje, tada ga se krivično goni, a ako je pak utvrđeno da vozač nije kriv, slobodan je, a odštetu mu plaća osiguravajuće društvo, ako je dopunski osiguran.
ČIJI SU LISICA, VUK ILI MEDVJED?
Ako netko pregazi nečijeg čipiranog psa i ustanovi se da vozač koji je to učinio nije kriv, štetu na automobilu plaća mu vlasnik psa kojeg se smatra krivim jer je životinju držao bez nadzora. Tako kaže Zakon i toga se pridržavamo. Dakle u slučaju kada se radi o lisici, srni, vuku ili medvjedu…, ako su izvan lovišta oni ne pripadaju nikome, eventualno državi, jer i osiguravajuća kuća, kako bi platila odštetu vlasniku automobila mora ta sredstva od nekuda namaknuti. Kako to…?
Automatski se postavlja i pitanje čije je vlasništvo lisica koja se trenutno nalazi u vašem kokošinjcu.
Kako bi se smanjila neposredna opasnost od bolesnih ili bijesnih lisica, Državna veterinarska služba redovito šalje lovačkim savezima uputu o odstrelu lisica unutar lovišta lovačkih udruga, a dužnost lovaca je odstrijeljene lisice predati na uviđaj da se utvrdi jesu li bolesne ili ne, te na taj način smanjiti opasnost od prenošenja bolesti.
Uzimajući sve to u obzir nama preostaje poduzeti potrebne mjere, ograditi kokošinjce, cijepiti pse, imati budno oko i dobar sistem za tjeranje lisica iz dvorišta, te nastojati propisnom brzinom kretanja vozila umanjiti mogućnost sudara s tom zvjerkom. Budite lukavi barem upola kao ona, jer ne kaže se uzalud “lukav kao lisica”.
LISICE VEĆ NAVIKLE ZALAZITI U DVORIŠTA
Obitelj Garaj već godinama bije bitku s mudrim lisicama koje su im poklale više kokoši i pijetlova. Morali su im doskočiti višestrukim pojačanjem ograde od kokošinjca, što ih je koštalo i novaca i truda. Od tada im lisice ne mogu ući u kokošinjac, ali i dalje nesmetano šeću po dvorištu i plaše ljude.
Njihova susjeda Anđelka Španić i dalje se bori protiv tih nasrtljivih životinja, a u dvorište joj ulazi po pet do šest lisica odjednom. I njoj su poklali nekoliko kokoši i pijetlova, jer lisice se više nikoga ne boje, ni ljudi ni pasa. Zanimljivo je da čak i pse naganjaju po dvorištu. – Ne znamo što da radimo, nemoćni smo, a bojimo se da će lisice na kraju nekoga i ugristi. Ni ne razmišljamo o tome da pustimo djecu da se igraju u dvorištu – kazala je Anđelka.
To nam je potvrdila i njena susjeda Đurđica Mandić koja zbog lisica više ne drži kokoši. – Ne isplati mi se držati kokoši kada ih lisice pokolju, šeću nam se uvečer po dvorištu i teško ih potjeramo van. Sve dolaze s obližnjeg brda, odnosno šume – zabrinuto nam je kazala Đurđica Mandić.
To su potvrdili i ostali susjedi koji više ne znaju što da rade, kao da im nitko ne vjeruje s kakvim se problemima svakodnevno susreću. Možda bi lisice trebale doći u dvorište nadležnih službi pa bi tek onda reagirali.
(www.icv.hr, tekst i foto: Bruno Sokele)