VIROVITIČKI MOREPLOVAC SLAVKO CIMERMAN ZAVRŠIO SVOJU TREĆU KNJIGU: Mal di fero – čitatelji će moći uživati u novim avanturama iz Balija, Kube, Karipskih otoka i Jamajke

Virovitički moreplovac i najpoznatija “Mikeška skitnica”, kako su ga prozvali Virovitičani, Slavko Cimerman, dovršio je svoju treću, rukom pisanu knjigu. Nakon “Svijeta na dlanu” i “Drumskih skitnica” u izdanju virovitičkog Mikešlanda, za potencijalne izdavače je spremna i nova knjiga “Mal di fero” (velika nostalgija, op.a.) u kojoj ovaj zanimljivi pripovjedač donosi još neispričane avanture s početka svojih putovanja. Kao kormilar trgovačkog broda hrvatske trgovačke mornarice proputovao je cijeli svijet, iskusio sve oceane, istražio više od 130 luka i na moru ostavio 9 godina svog života. Dio tih iskustava godinama je dijelio s čitateljima Virovitičkog lista, slušateljima Radija Virovitice i drugih radijskih gradskih postaja, a sada je spreman nove doživljaje podijeli i s ljubiteljima pisane riječi.

OTVORENO O PUTOVANJIMA

– Obradio sam sve ono što u prvoj knjizi nije bilo rečeno. Kada objavim ovu knjigu, bit će to svojevrsna rekapitulacija jedne mladosti. U njoj su priče iz Balija, Sulawesija (Celebesa), indonezijskih otoka, Kube, Hondurasa, Kariba, Jamajke i drugih krajeva. Nosi važnu poruku novim generacijama: odlučite li se biti moreplovci, život će vam biti ispunjen, ali svakako završite školu za to zvanje – ističe S. Cimerman, pokazujući nam pritom stotine stranica rukom ispisanih uspomena.

U novom djelu govorit će kao i dosad – iskreno, otvoreno i bez skrivanja. O ljepotama ljudi i specifičnosti kultura koje je upoznao, o zahtjevnim mornarskim poslovima i životu na brodu, ali i o problemu alkoholizma i narkomanije, o djevojkama u lukama, “slijepim putnicima” – zmijama, štakorima i drugim životinjama s kojim svaki brod dijeli svoj put.
– Karibi, koji su turistički raj, za mene su bili pravi izazov jer se mojem tijelu bilo jako teško naviknuti na vremenske uvjete. Kosa mi je pocrvenila, zubi su se počeli kvariti i ispadati, koža se isušila – samo dio anegdota koje čekaju čitatelje podijelio je s nama zanimljivi sugovornik. Njegove su reportaže i radijske emisije uvijek dizale slušanost i čitanost upravo zbog živopisnog načina na koji je pisao i govorio o svojim pustolovinama.

U svom domu ima oko 700 suvenira sa svih kontinenata, osim iz Australije. Čak pola njih dobio je na poklon od ljudi koje je susretao na svojim istraživanjima. Boca piva za afričku plemensku masku, boca viskija za šest litara vrhunskog bacardi ruma u glinenim ćupovima – jedan je od načina “trampe”za suvenire, podsjetnike na zemlje u kojima je, kaže, ostavio po dio svoje duše.

KORMILAR ISTRAŽIVAČ

– Na brodu su me kolege znali zadirkivati da sam turist, ali u pogrdnom smislu. Dok su drugi uživali u lukama i odmarali, ja sam stavio šešir na glavu, fotoaparat oko vrata i slobodne dane iskoristio za istraživanje zemlje u kojoj smo pristali. Najviše sam volio ljude. Nove kulture, nove običaje. Sprijateljio sam se i s beduinima u Siriji i s muslimanima u Turskoj, uživao u modernoj japanskoj bolnici, kao i čamcu kojim su me vozili pripadnici plemena u Brazilu – sjeća se S. Cimerman.

Isprobao je i nevjerojatna jela – primjerice, kajganu s majmunskim mozgom, egzotične ribe, domaće delicije. Upoznao je šamane i vračeve, osjetio spoj starih kultura i tadašnjeg modernog vremena. Tako je u Singapuru još prije četrdeset godina gledao kako nad velikom robnom kućom helikopter reklamira novu vrstu parfema, a u nekom drugom, novom susretu, na Borneu, od muža svoje ljubavnice u kolibi je dobio na poklon ručno izrađeni bubanj od kozje kože.

Cimermanova putovanja završila su osamdesetih godina, kada se vratio u Hrvatsku. U Virovitici se oženio, dobio obitelj i radio u tiskari kao vozač, skladišni radnik i priučeni grafičar, kaže, punih 15 godina. Kada je došao rat, ljubav prema egzotičnim zemljama minula je. Njegova zemlja ga je trebala pa je tri godine proveo u Domovinskom ratu i opet bilježio iskustva s terena, ovaj put za Hrvatski vojnik. Saževši svoj život napominje kako mu je jedno ipak najvažnije – obitelj. Njoj posvećuje ovo djelo.

– Supruga Branka je umrla prije dvije i pol godine i samoća koju osjećam bez nje natjerala me da dovršim ovu knjigu, ove memoare, u dugim večernjim satima u ova četiri zida. Da ostavim nešto novo svojoj djeci Saneli i Mihaeli te njihovim obiteljima, unucima. Imam mnogo toga za ispričati i znam da će i ovi doživljaji imati svoju publiku – ističe S. Cimerman. (www.icv.hr, mlo)