Goran Denac (36) medinski je tehničar. Radi u bolnici u Virovitici, previja pacijente, brine se o kateterima, pomaže. A poslije posla juri na kolodvor…
Noćne dame – crvenokosa, crnka i plavokosa – stoje na željezničkom kolodvoru u Virovitici. Jedna dama raskopčane haljine – pokazuje ponosno grudi. Do nje druga, ona ih je nevino prekrila košuljom. Treća, e ta sve pokazuje… Vidi se, eto, i što treba i što ne treba. Baš sve. Stoje ovdje još dvije, čekaju mušterije. Tko pažljivo gleda, taj će djevojke primijetiti među vagonima i lokomotivama. Stoje tamo, točno su na – regalu. Minijature su. U mjerilu 1:87. – Platio sam ih 15 eura! – veli ponosno Goran Denac pa dodaje: – Stigle su iz Dallasa. Poštom.
Grafit – Mile voli disko
Nisu jedine. Pružni radnici, kondukteri, šetači, policajci, vatrogasci, životinje, djeca. Kuće, mostovi, drveća. Jezera. Potoci. Sve u mjerilu 1:87. Ma ovdje je, na prvom katu kolodvora, čak i minijaturni teniski teren pokraj željezničke pruge, igra se meč, postoji i malena loptica. Na jednom zidu makete kuće, sitnim slovima, veličine makova zrna, piše “Mile voli disko”. Kao i pravi grafiti na zgradama. Na jednom vagonu minijaturni grafit “Sanja voli Gorana”. – Sve je vjerno, kao u pravom životu! Supruga je Sanja, ja sam Goran, eto baš smo proslavili prije dva dana osmu godišnjicu braka pa je zato taj natpis na vagonu – govori Goran Denac.
Skupio je 600 lokomotiva, 2500 vagona, tisuće stabala i figurica ljudi. Povijesne kompozicije – Orient Express, Mimara, Hellas – Istanbul, sve on to ovdje, na virovitičkom kolodvoru, ima. Izloženo. Treba se samo popeti na prvi kat. A koliko su vjerne njegove minijature, govori i to da ima, autobuse – Presečki bus, Croatia bus… Sve one koje vidimo na cesti, tu su u minijaturama. – Moja zbirka koja je izložena pod nazivom – Virovitica voli vlakove – najveća je na Balkanu. Dobio sam lani i turističku nagradu “Simply the best” – veli Denac pa dodaje:
– Čuj, tu svako slovo, svaki detalj, ma svaki broj mora odgovarati. Znači, ako skupljam kompoziciju, recimo vlaka Podravke koji je upravo tu dolje na peronu, onda mora imati sve brojeve kao i original. Na svakom vagonu moraju biti isti kao na ovom vlaku tu dolje ispod prozora. Sve mora štimati! Od minijaturnih oznaka na cijevima za zrak i struju do boje jastuka u prvom razredu, boje naslonjača – koji je crven, a naslon za glavu bijel. Nema otprilike. Točno sve kako je uživo! – govori Denac. Ovo mjesto razveselit će i stare i mlade.
Sve je baš minijaturno, simpatično, malo. A izgleda kao pravo. Ima li posjetitelja ove izložbe koji imaju duge prste? – Bio je jedan. Ukrao mi lokomotivu “krokodilku”, i to za vrijeme vožnje. Odmah sam primijetio da nedostaje pa dignuo paniku. Srećom, shvatio je lopov da je primijećen pa je lokomotivu ostavio na izlazu. Svaki model točno znam gdje stoji, samo bacim pogled – veli Goran.
Klincima problem slovo ‘R’
Vlakovi voze, on njima upravlja s laptopa. – Klinci koji dođu oduševljeni su jer mogu sami voziti vlakove, a na nekima imam i kamere. Pa oni voze i vide na tabletu pogled iz lokomotive. Uživaju, mnogi ostanu satima – govori pa dodaje: – Eto, ovu smo zgradu nazvali “Casino Royale”, kao iz Jamesa Bonda. Ali, kako je klincima teško bilo reći slovo ‘R’, preimenovali smo je u “Casino Loyale” – pokazuje prstom. Ispred tog su kasina smještene minijature djevojaka s početka teksta. Vidi se trud, svaki milimetar na ovih 400 kvadratnih metara obraćena je pažnja. Selimo se u kafić. Na kolodvoru. Zove se, ništa čudno, “Cug”. Uostalom, ovaj je virovitički željeznički kolodvor proglašen najljepšim u zemlji. Jedini ima i – balkon. Kolodvorska kava – 6 kuna. – Kondukteri mi često govore kako se vesele kad staju u Virovitici jer da im je kava kod mene najfinija od Osijeka do Zagreba – govori Jasna Mališ iz kafića Cug.
No priča se vraća na kolekcionara vlakova. To mu nije pravi posao. Na modele vlakova troši novac, a kako ga zarađuje? – Medicinski sam tehničar, muškarac koji radi kao medicinska sestra. U virovitičkoj bolnici prošao sam sve odjele, od hitne nadalje, a sad radim na Odjelu traumatologije i kirurgije. Tamo me zovu “Zagorac” jer sam rođen u Varaždinu, a u gradu me svi znaju kao “stričeka s vlakovima”. Hranim pacijente, brinem se o kateterima, podižem ih, previjam im rane, dijelim terapiju… Volim biti s tim ljudima, pomoći im kad im je najteže. Nisam jedini, donedavno smo taj posao od muškaraca radili Dado i ja, a nedavno su nam se priključili Marko, Hrvoje i Tihomir. Kakav je to posao? – Zanimanje je plemenito, no malo nas cijene. A kad završim smjenu, odmah na kolodvor. Koliko je kod kuće vlakova? – Nijedan… Ma ni fotografija vlaka! Sve je tu, da ih ljudi mogu vidjeti, da se razvesele… (Večernji list, foto: arhiva)