IVICA I ANA ZAGORAC IZ VIROVITICE Zaljubili su se još u školi, vole se i poštuju i nakon 50 godina braka

Svoj zlatni pir prošlog vikenda proslavili su i Ana (70) i Ivica (74) Zagorac iz Virovitice. Ljubav koja svoj početak bilježi još u školskim klupama, dok je Ana bila osnovka, a Ivica mladi nogometaš, okrunili su proslavom u krugu svojih najmilijih – sinova Dražena i Dinka, snahi Snježane i Martine i triju preslatkih unuka: Josipa, Evana i Vige.

– Ana mi se svidjela već na prvi pogled – bila je pravi ‘vražićak’. Vesela, otvorena, a pomoglo je i to što se bavila sportom, kao i ja, pa smo imali puno toga zajedničkog – prisjetio se Ivica, koji kaže kako su tada, već u startu, kad je po nju za izlaske dolazio na motoru, a ona pratila sve njegove utakmice, znali da su jedno za drugo.

Ana, koja je rođena u Gornjem Bazju, bavila se rukometom, bila je vrijedna učenica i pripremala se za srednju školu i fakultet. Četiri godine stariji Ivica iz Terezinog Polja bio je već ozbiljan mladić, uspješni nogometaš tada poznatog kluba Drava Terezino Polje, uskoro i radnik.

 

LJUBAV JAČA OD SVEGA
Njihova je ljubav izdržala i vrijeme Anine srednje škole, studija i posla koji je kao odgojiteljica prvo obavljala u Sinju i Osijeku, prije nego što su se smirili u Virovitici, gdje su podigli dom i dvojicu sinova. Naviknuta na dječji smijeh, Ana, koja je u svojoj 46 godina dugoj karijeri odgajateljice jedno vrijeme obnašala i dužnost ravnateljice Dječjeg vrtića Cvrčak, kaže kako rođenje vlastite djece ni s čim ne može usporediti, što se sreće tiče.

– Te trenutke pamtit ću kao nešto zaista posebno – sa suzama u očima prisjetila se dok razgovaramo o pedeset godina braka. Kaže kako joj je i danas najljepši dio dana onaj u kojem su kao obitelj na okupu, pogotovo s unucima, a kojima zahvaljuje što im je kuća i dalje puna smijeha, cike, radosti i pitanja, na koje je navikla u četirima desetljećima rada i uživanju s generacijama koje je gledala kako rastu.

– Ponosna sam što danas možemo proći gradom i što me uvijek obraduje kada mi netko priđe ili povikne: ‘teta Ana’ i nakon toliko godina, što me se sjete i pozdrave – kaže nam naša sugovornica. U podizanju djece, sjeća se, imali su veliku pomoć roditelja, pa im je danas drago što i sami, kao baka i djed, svojim unucima mogu pružiti ljubav, sigurnost, toplinu…

ŽELJA ČEKANA 18 GODINA
Ivica je u svojem životu promijenio zanimanja, bio je šef „Pasuljare“, prvog restorana brze hrane u Virovitici, u vlasništvu Trgocentra. Potom je radio u komercijali u tiskari… Položaj šefa onemogućavao im je, prisjetili su se, dugo godina ostvariti veliku želju – vjenčati se u crkvi. Svoje prvo „uzimam“ Ana je u siječnju 1969. godine Ivici izrekla pred matičarom, obitelji i kumovima, Anom Presečan i Antunom Tumpićem.

No, svakog je dana sanjala da svoju ljubav potvrdi i pred Bogom, budući da dolazi iz velike i tople obitelji u kojoj je vjera važan dio života. Punih 18 godina kasnije, želja joj se ispunila – svoje „uzimam“ 1987. godine supružnici su jedno drugom ponovili u crkvi, pred kumovima, koji su im i prošle subote uveličali zlatni pir. Za dug i sretan brak nema jedinstvenog recepta, riječ je tu o mozaiku odnosa koji se gradi, poručuju nam Ana i Ivica Zagorac.

– Najvažnije od svega je ipak slušati, slušati, slušati drugoga, čuti što ti želi reći, biti strpljiv. Tek kada drugoga saslušam, imam pravo reći svoje. Takav odnos, temeljen na poštovanju, uvažavanju i toleranciji, povjerenju, zaslužan je za dug, sretan i stabilan brak, unatoč teškoćama i kušnjama – poručili su supružnici koji još uvijek čuvaju ljubavna pisma, a koje su si gotovo kao djeca pisali na samom početku svoje zajedničke životne priče. (www.icv.hr, mlo, Foto: M. Lovrenc)