Točno u ponoć s četvrtka na petak, 4. listopada autobus s 39 planinarki i planinara krenuo je na put u pravcu otoka Visa, izleta s kojeg su se vratili u utorak, 8. listopada, u večernjim satima. Po čemu će pamtiti ovaj izlet, pročitajte u izvješću koje je pripremila Ana Tomac, voditeljica izleta.
Nakon polaska u ponoć s četvrtka na petak, u svitanje su stali u podnožju Zira, vrha visokog 850 m, koji se nalazi u Hrvatskoj planinarskoj obilaznici. Vidi se s autoceste Zagreb – Split. Interesantan je to vrh koji strši usred Ličkog polja i svojim neobičnim izgledom i stjenovitim vrhom privlači planinare. Odmah po izlasku iz autobusa dočekalo ih je veliko blato i voda. Kolnim putem dolaze do zaseoka Trkulje i podnožja Zira.
Najprije šumskom stazom dolaze do spiljskog otvora, zatim izlaze na otvorenu stjenovitu stazu s koje im se cijelo vrijeme pružaju čarobni vidici na Velebit i Ličko polje. Završni uspon je vrlo strm, osiguran sajlom. Blato dodatno sve otežava, stoga jedan dio planinara odlučuje uživati s niže točke, a ostali se uspješno penju do vrha. Nagrada za trud – fantastičan pogled! Silazak je bio teži od uspona, kližu se po blatu koje se lijepi po cijeloj odjeći.
PO OTOKU UZDUŽ I POPREKO
Vožnja do Splita je kratka i ugodna. Imaju dovoljno vremena za šetnju po Splitskoj rivi, kavu i sladoled. Vrijeme je toplo, sunčano, a Split lijep i još uvijek pun turista. U 16 sati počinje ukrcaj na trajekt Petar Hektorović. Zauzimaju mjesta na gornjoj palubi. Uživaju u pogledu na Brač, Šoltu, Hvar, Korčulu… No, društvo na palubi se polako osipa jer vjetar i valovi postaju sve veći. Kod Hvara i najhrabriji silaze u niže katove i zaštićene prostore broda. Nekolicina ima novo životno iskustvo – morsku bolest. Nakon dva i pol sata vožnje, s olakšanjem napuštaju trajekt. Vožnja autobusom od Visa do Komiže puno je ugodnija.
U subotu, 5. listopadau 8 sati ujutro, nakon doručka, dijele se u dvije grupe. Prva odlazi autobusom do Žene Glave, odakle će krenuti prema vrhu Huma i zatim se spustiti do Titove spilje i Podhumlja. U drugoj skupini kreću iz Komiže dužom, kružnom stazom prema vidikovcu Sveti Mihael, nastavljaju prelijepim mediteranskim krajolikom po unutrašnjosti otoka.
Zadivljuje mediteransko raslinje svojim izgledom, cvjetovima, plodovima, mirisima. Staza se skroz lagano penje, ali nije previše naporno, već uživaju u okolišu. Nakon nekog vremena spuštaju se u Titove spilje. Prvu ekipu susreću na vrhu, odnosno ispod vrha kod kapelice Sveti duh. Tamo je i kontrolna točka HPO (585 m), budući da se na samom vrhu nalazi vojni objekt kojem je zabranjen pristup.
NEZABORAVNA MODRA SPILJA
Koriste priliku za zajedničko slikanje, uživaju u prekrasnom vidiku na Komiži, odmaraju se zajedno, a zatim prva grupa odlazi u smjeru Podspilja, a druga se strmim putem spušta prema Komiži. Unatoč strmini, staza je lijepa, jer se cijelo vrijeme otvaraju prekrasni vidici prema moru. U jednom trenutku zastaju, jer moraju obući kabanice, no kiša lagano pada i nisu bili previše mokri.
U 15 sati se u hotelu ponovno svi sastaju i kreću prema Rtu Stupište, gdje se nalaze ostaci vojarne JNA te mnoštvo bunkera koji su međusobno povezani podzemnim tunelima. Najhrabriji uzimaju naglavne svjetiljke i odlaze u tunele. Impresionirani su onim što vide. Tko li je sve to radio i razbijao stijene kako bi napravio tolike tunele? Obećaju sami sebi da će se jednom vratiti i detaljnije sve u miru obići, budući da nije bilo puno vremena i žurili su na večeru.
Taj drugi dan je bio naporan, prošli su 20-ak kilometara staza, ali svejedno su do kasnih sati uživali u međusobnom druženju.
Nedjelja, 6. listopada. Iščekuju izvješće iz Modre spilje. Poslije 9 sati saznaju da su se poklopili povoljni uvjeti – razina mora, vjetra i sunca i da je spilja otvorena za posjetitelje. U 10 sati odlaze u luku i ukrcavaju se na glisere. Mnogima je to bilo prvo iskustvo vožnje gliserom. Dojmovi su bili intenzivni, što je bilo potvrđeno glasnim vrištanjem i smijehom. Na Biševu čekaju na red da se po 12 osoba ukrca na čamce Parka prirode i odvezu u Modru spilju. U njoj sunčeve zrake prolaze kroz podvodni otvor, odbijaju se od pjeskovitog dna i obasjavaju zidove spilje modrom bojom, a predmete u vodi srebrnom. Doživljaji u spilji su bajkoviti.
Za poslijepodne je bila planirana tura Komiža – Sveti Blaž – Dragodid, no na startu se pojavio jako mali broj planinara, budući da je većina odlučila ovaj prekrasan nedjeljni dan iskoristiti za kupanje. Kako je i red, manjina se priklonila većini i na brzinu zamijenila planinarsku opremu opremom za kupanje. Zajedničko druženje je nastavljeno na plaži. Poslije kupanja bilo je vremena za upoznavanje sa simpatičnom i idiličnom Komižom.
POSJETILI I KRKU
U ponedjeljak, 7. listopada, voze se autobusom do Visa. Uspinju se do planinarske kuće Sveti Andrija koja se nalazi na istoimenom vrhu iznad Visa. Kuća je bivši vojni objekt koja je nedavno preuređena za potrebe planinara i pripada najljepšim uređenim planinarskim kućama u Hrvatskoj. Tamo su zatekli pripadnike HGSS-a koji su se spremali obići Stupišće. Po povratku u Vis zajedno obilaze jednu od nekoliko vojnih baza, Port St. George, iz 19. st. koju su podigli Britanci. Tako su se uvjerili kako su Britanci ostavili veliki trag na Visu i u jedno vrijeme od njega načinili „Englesku na Jadranu“.
Ostatak dana proveli su u razgledavanju grada Visa, kupovini i kupanju.
Zadnji dan je brzo došao. U utorak, 8. listopada u 7,30 sati isplovljavaju iz Visa i mirnim morem stižu do Splita. Vožnja do Virovitice je duga, pa odlučuju protegnuti noge u Nacionalnom parku Krka. Šeću južnim dijelom parka, uživaju u prekrasnoj prirodi, bez obzira na veliku gužvu i mnoštvo ljudi.
U Viroviticu stižu u 21 sat, ni prerano ni prekasno. Taman da se do jutra stignu vratiti u realnost i pripremiti za svakodnevicu koja ih očekuje drugog jutra. Razilaze se s upitnikom: iduće godine idemo na Ugljan ili Mljet? Ili možda neki sasvim treći otok? Nije važno, vidimo se na otoku iduće godine- poručili su. (www.icv.hr, at, foto: HPD Papuk)
[g-gallery gid=”556495″]