Posjet učenika SŠ Marka Marulića Slatina Zajednici Cenacolo i Dječjem domu Zagreb

Foto: SŠ M. Marulića Slatina

Slatinska Srednja škola Marka Marulića već godinama svake jeseni organizira posjet svojih učenika Zajednici liječenih ovisnika Cenacolo kraj Vrbovca te Domu za nezbrinutu djecu u zagrebačkoj Nazorovoj ulici. U subotu, 26. listopada, u sklopu terenske nastave 38 učenika trećih i četvrtih razreda opće gimnazije posjetilo je ove ustanove u pratnji profesora Jelene Matišić, Matije Goslera i Zorislava Jelenčića, dok je cijeli put isplanirala i organizirala školska psihologinja Ljiljana Matošević. Svrha terenske nastave je neposredno iskustveno učenje o dva nesretna aspekta naše stvarnosti, problemu ovisnosti, te djeci koja žive izvan svojih obitelji. Posjeti su uvijek jako emotivni o čemu svjedoče sastavci koje su učenici napisali nakon puta. Po povratku, u školi je napravljen pano s fotografijama i dojmovima učenika.

Foto: SŠ M. Marulića Slatina

Dojmovi učenika

Valentina: Možeš promijeniti ono što radiš, ali ne i ono što želiš

Dolaskom u Zajednicu Cenacolo nisam očekivala puno. Marko je pričao o svojoj ovisnosti o kocki, a Ivan o kokainu. Kroz njihove sam priče shvatila da je vrlo lako predati se bilo kakvim ovisnostima ukoliko se krećemo u takvoj okolini. Ne osuđujem ih, žao mi je što su pali pred tim ovisnostima. Žao mi je i ljudi koji ih osuđuju, nikada nisu bili u njihovoj situaciji i društvu, a da jesu, rijetko tko bi imao mentalnu snagu oduprijeti se. Način njihovih života u zajednici, usudila bih se reći, smatram ekstremnim, ali vjerujem da im pomaže, a to i je bit. Ja se često u životu sjetim izreke „Možeš promijeniti ono što radiš, ali ne i ono što želiš“, pa me zanima promijene li oni samo svoj način života, je li odbijaju samo automatski, vodeći zapravo unutarnje borbe, ili kroz te tri godine u zajednici zaista odbace želju za onim o čemu su ovisni.

Više me se pak dojmio Dom za djecu u Zagrebu. Obišli smo dom, nisam mogla zadržati suze u očima vidjevši njihove spavaonice. Dom je lijepo uređen, ali nisam osjetila tu toplinu kao kod kuće. Nakon obilaska otišli smo na druženje s djecom. Na terasi su bila dječica koja su tek prohodala i znaju izgovoriti tek par riječi, ali više sam vremena provela na igralištu sa starijom djecom (do 8 godina). Dolaskom tamo dijelili smo im bombone. Primijetila sam iznimnu zahvalnost; djeca koja su već imala po jedan bombon nisu željeli uzeti još bombona. Pričala sam s jednom djevojčicom, rekla je da ne smije jesti slatkiše. Žao mi je što nismo ponijeli voća, rekla je da najviše voli jabuke.

Igrali smo se s njima sve vrijeme, u pijesku, lovice, ljuljali ih i klackali, vrtili ih i škakljikali. Ništa nam nije bilo važno u tom trenutku, samo smo željeli vidjeti osmijehe na njihovim licima. Djevojčica s kojom sam ja provela najviše vremena zove se Božica. Kada sam joj saopćila da moram ići, bila je jako tužna. Govorila je da ne želi da odem i rekla da me voli. Suze su opet krenule, ali nisam dozvolila da ih ona vidi. Skinula sam joj patike i obula papuče. Zagrlila me i poljubila, a ja sam pošla kući. Ovo iskustvo bilo je istovremeno veselo i tužno. Voljela bih znati njihove priče, zašto su tamo. Nadam se da će imati lijep život i jednoga dana biti uspješni ljudi, te voljeti i brinuti za svoju djecu ukoliko ih budu imali.

Patricija: Stvarno jedno predivno iskustvo i dan koji bih htjela ponoviti

Odlično proveden dan, nisam ni zamišljala da je život ljudi u zajednici Cenacolo takav, da ne mogu kontaktirati sa svojima, da ako im netko ne donese npr. šećer oni ga neće imati… Mislila sam da nemaju tako stroga pravila i da im je život sličan životu svakoga čovjeka koji živi normalan život. Slobodno vrijeme u Zagrebu iskoristili smo za ručak i šetnju po gradu, te se nakon toga uputili u dom za napuštenu djecu. U domu smo se družili sa djecom, bilo je predivno i vrijeme je proletjelo. Djeca su jako draga i većina ih je otvorena tako da im nije bilo teško prići. Stvarno jedno predivno iskustvo i dan koji bih htjela ponoviti.

Foto: SŠ M. Marulića Slatina

Terezija: Promijenio mi se pogled na neke stvari

Posjet Cenacolu i Dječjem domu u Nazorovoj mi se svidio jer sam stekla novo iskustvo i promijenio mi se pogled na neke stvari npr. život djece bez roditelja. Ivan i Marko su nam ispričali o svom životu u ovisnosti i svom oporavku. Na svojem primjeru su nam objasnili zašto se ne bismo trebali upuštati u npr. drogu, kockanje… Dojmila me se njihova odvažnost da priznaju da imaju problem i da pristanu na odvikavanje. U Dječjem domu smo vidjeli da nemaju sva djeca idealne uvjete. Iako su djeca u Domu zbrinuta i čista, ona nemaju ljubav roditelja. To nas treba naučiti da budemo zadovoljni uvjetima koje imamo kod kuće.

Mislav: Ugodno, ali i uznemirujuće iskustvo

Naša prva destinacija je bila zajednica Cenacolo u Vrbovcu. Cencaolo su predstavljala dva člana zajednice, bivši ovisnici. Nakon interesantnog filma o samoj zajednici, dva člana su nam ispričala svoje životne priče. Svi smo bili puni dojmova i bilo je postavljeno podosta pitanja predstavnicima. U domu nam je upraviteljica rekla nekoliko stvari o samom domu i djeci u domu te smo ostatak vremena proveli u igri s djecom. S jedne je strane to bilo ugodno iskustvo, ali s druge je bilo uznemirujuće.

Arnella: Materijalno nije najvažnije

Subota, 26. listopada, dan koji će mi ostati duboko urezan u sjećanje. Cenacolo je zajednica koja okuplja ljude koji su odlučili stati na kraj životu ovisnika i započeti život od nule. Pri dolasku u Cenacolo, ljubazno su nas dočekala dva muškarca, Marko i Ivan. Oni su nekoć bili ovisnici, ali te subote su bili naši tzv. vodiči. Upoznali su nas s osnutkom zajednice Cenacolo i njenom osnivateljicom, majkom Elvirom te o njenom radu, članovima i životu u zajednici. Marko i Ivan su nam ispričali svoje životne priče. Marko je bio ovisnik o kocki koji je živio dvostrukim životom. U jednom životu je bio kockar, a u drugom sin i prijatelj. Marko nam je ispričao kako dolazi iz malog mjesta u kojemu nitko ne zna za njegovu ovisnost, ali je živio (išao u srednju školu, poslije i radio) u Osijeku gdje su problemi s kockom i započeli. Volio je osjećaj moći koji je imao dok je kockao. Često je gubio pa je morao svima oko sebe lagati kako je taj novac potrošio na xy stvari. Vrijeme je prolazilo, a Marko je tonuo sve dublje u svijet kocke, sve dok ga jedna osoba, njemu izričito bliska, nije „pritisla uz zid“ i rekla da se pod hitno mora ići liječiti.

Foto: SŠ M. Marulića Slatina

Trebalo mu je mnogo hrabrosti i snage da se suoči sa svojom ovisnošću i prizna sam sebi da mu je potrebna pomoć. Tako se na nagovor odlučio otići u Cenacolo gdje se nalazi već tri godine. Marko sada ima 33 godine i shvaća prave vrijednosti života. Potrebno je puno snage za odlučiti se na život bez tv-a, mobitela, interneta, novina… kako kaže, sreća je u malim stvarima. Za njih je to čaj sa šećerom jer kaže kako sve što imaju (misleći pri tome na namirnice, šećer, brašno…) su dobili od dobrih ljudi koji im žele pomoći. Marko još dodaje kako je njemu lijepo u Cenacolo jer mu je cijeli dan isplaniran, od jutra do mraka, pa nema vremena misliti na stvari na koje je mislio prije, poput kockanja, sjedenja u kafiću po cijele dane…

Nakon Marka, svoju priču nam je ispričao Ivan. Muškarac, mlađi od Marka koji dolazi iz Travnika. Ivan je bio ovisnik o drogi. On je sa svojih 13 godina počeo pušiti te je već tada došao do marihuane. Kako sam za sebe kaže, jako je znatiželjna osoba, pa tako i njegova ovisnost nije stala na marihuani. U srednjoj školi je došao do kokaina. Kaže da, kao i svaki ovisnik nije sam sebi htio priznati da mu je potrebna pomoć. Iako je imao podršku roditelja i obitelji, teško mu je bilo pristati na odlazak u Zajednicu. Za Zajednicu je čuo od roditelja. Nakon nekog vremena provedenog u Zajednici, Ivan se odlučuje vratiti kući, misleći kako je spreman započeti novi život u Travniku. I bilo je to u redu, radio je s ocem, družio se s obitelji sve do dana kada je ponovno sreo staro društvo. Tu su stvari, ponovno, krenule nizbrdo. Tada se Ivan odlučuje otići u Hrvatsku, u mjesto gdje se nalazi i danas.
Marko i Ivan su danas izuzetno dobri prijatelji koji čvrsto vjeruju da će po izlasku započeti život od nule, osnovati obitelji i živjeti u miru. Ne planiraju se vratiti u svoja rodna mjesta jer smatraju da će lakše život započeti negdje dalje. Svoje dane, članovi zajednice Cenacolo provode radno, druže se i mole. Svaka čast dečkima na hrabrosti da stanu pred ljude i ispričaju svoje životne priče.

Nakon posjeta Cenacolo, posjetili smo Dječji dom u Zagrebu. Po dolasku u Dječji dom, dočekala nas je teta Vesna koja nam je ispričala priču o Domu, dječici u njemu i razlozima zbog kojih su djeca tamo te kakve uvjete imaju. Provela nas je kroz Dom i pokazala prostorije u kojima borave djeca. Može se reći da, s materijalne strane, dječici ne fali ništa. Imaju čistu odjeću, topao obrok, krov nad glavom i svoj krevetić. No, materijalno nije najvažnije. Toj dječici fali ljubav roditelja, ono, što je djetetu najpotrebnije. Dom broji oko šezdesetak djece u dobi do šest godina. Kada smo ih ugledali, emocije su se slijevale na sve strane. Teško je bilo sakriti suze. Ponajviše me osvojio dječak Ivica, beba od godinu dana koja još ne zna hodati.

Ivica je povučen, bio je odvojen od druge djece. Kada sam ga primila u naručje, osjetila sam njegov strah, strah od ponovnog ispuštanja. Teta mi je rekla da Ivica ima traume. Nisam ju htjela ispitivati kako i zbog čega, jedino što sam htjela bilo je pružiti mu malo ljubavi i topline, bar za to, po meni prekratko, vrijeme koje smo proveli s njima. Pri prvom pokušaju ispuštanja dječaka iz ruku, nastao je problem. Plač. Tada sam ga ponovno uzela u naručje i nisam ga ispuštala sve do trenutka kada sam to morala napraviti. Zahvalnost u njihovim očima i osmijesi na njihovim licima su neopisiv dar. Nadam se da sam mu uljepšala tu subotu bar mrvicu od toga koliko je on meni. Obećala sam sama sebi da ću volontirati u tom Domu kada upišem fakultet, makar dva popodneva u mjesecu. Kada bi samo 365 ljudi odlučilo volontirati samo jedan dan u godini, godina bi bila popunjana. Samo 365 ljudi od cijelog Zagreba. Kada bi više ljudi razmišljalo na takav način, svijet bi bio zaista jedno divno mjesto. Hvala toj predivnoj dječici što su me naučili da budem zahvalna iz dana u dan za ono što imam i da cijenim sve što imam, zaista im hvala.

Foto: SŠ M. Marulića Slatina

Jelena: Nije bitno koliko puta padneš na dno, već hoćeš li se uspjeti iz njega dići

Cenacolo me ugodno iznenadio, iskreno, očekivala sam zastrašujući prizor ljudi na koje je ovisnost vidno ostavila posljedice, zgradu nešto više nalik bolnici, a zgrada koja me dočekala izvana je bila nešto više nalik dvorcu, dok je iznutra bila sakralnog uređenja, poput malene crkve na nekoliko katova. Unutra su bili ljudi koji na prvi pogled nisu bili ni po čemu drukčiji od nas, a razlikovala ih je jedino burna prošlost. Način na koji radom i disciplinom upotpunjuju svoj dan i koriste zasigurno je vrijedan divljenja, ali po meni, ono najviše vrijedno divljenja je što su ti isti ljudi dokazali da nije bitno koliko puta padneš na dno, već hoćeš li se uspjeti iz njega dići.

Nakon dvosatnog odmora u centru Zagreba, zaputili smo se prema Dječjem domu Zagreb, popularno znanom kao “Nazorovoj”, gdje smo imali priliku vidjeti dječje sobice i kutiće za igru, u kojim uvjetima i kako djeca tamo provode svoje dane. Osobno sam se sprijateljila s jednim malim osmogodišnjim dječakom, igrala se s njim, pričala i malo ga bolje upoznala, što je u meni izazvalo jaku emotivnu reakciju i neku vrstu empatije prema svoj toj djeci koja zasigurno nikog nisu ostavila ravnodušnog. Ova je ekskurzija na mene ostavila veliki trag, a vjerujem i na ostatak mojih vršnjaka.

Luka T.: Otišli smo pomiješanih emocija

Dvorac u kojem se zajednica nalazi izgledao je vrlo posebno i zanimljivo. Po dolasku dočekala su nas dva člana zajednice i povela nas u obilazak. Ispričali su nam priče o svom prijašnjem životu, zašto su došli ovdje i kako izgleda život u zajednici. Vrijeme provode u molitvi, radu i međusobnom razgovoru. Obišli smo njihovu radionicu u kojoj prave predmete od keramike i domaće životinje o kojima se brinu. Sljedeći na redu bio je posjet domu za nezbrinutu djecu u Nazorovoj.

U unutrašnjosti zgrade doma vlada ugodno ozračje. Ravnateljica nam je govorila o radu doma i provela nas po zgradi u kojoj su bila vrlo mala dječica. Tada smo imali priliku poigrati se s njima, a vani su nas čekala malo starija djeca (djeca predškolske dobi). S njima smo proveli dosta vremena igrajući se na igralištu. Bili su vrlo veseli, razigrani i sretni što nas vide. Ipak po odlasku neki su izgledali tužno i to nam je malo pogoršalo raspoloženje. Otišli smo pomiješanih emocija.

Ivana: Prelijep je osjećaj usrećiti nekoga bar na jedan dan

Prvo odredište na koje smo stigli je Cenacolo, dom za ovisnike. Nakon sto smo ušli unutra otišli smo pogledati jedan kratak film kako bi nam pobliže pokazali što je zapravo zajednica Cenacolo. U filmu smo dosta toga mogli saznati. Nakon filma su nam dvojica mladića pričali o njihovim životima i kako su tu završili. To što su oni proživjeli se može svakome dogoditi, ali svatko u životu nosi drugačiji križ. Dotakle su me njihove priče. Mislim da treba biti vrlo hrabar da se odlučiš da odeš u taj dom i živiš ondje nekoliko godina sa još dvadesetak ljudi bez televizora, bez mobitela, a najgore je što nekad ponestanu i neke od bitnijih namirnica. Bilo je to neobično, ali interesantno iskustvo prvi put da sam posjetila takvo nešto.

Bila sam ushićena jer nakon slobodnog vremena napokon posjećujemo Dom u Nazorovoj. Kad smo stigli osjećala sam se i tužno i sretno u isto vrijeme. Nisam mogla dočekati da djeci podijelim sve slatkiše i da se malo poigram s njima. Kad su nas vidjeli da dolazimo bili su toliko veseli da su neki čak i krenuli trčati prema nama. Jednostavno sam se sa svakim djetetom željela sprijateljiti. Divno provedenih nekoliko sati s djecom. Voljela bih to ponoviti. Prelijep je osjećaj usrećiti nekoga bar na jedan dan. Nezaboravno i jedno jako lijepo iskustvo.

Arijan: Rastanak s djecom bio je dosta težak

Na putu prema zajednici Cenacolo razmišljao sam koliko su tamo stroga pravila. Kada smo stigli dočekala su nas dvojica mladića od kojih je jedan bivši ovisnik o kocki a drugi bivši ovisnik o kokainu. Projicirali su nam kratak video o tome kako je nastala zajednica. Nakon toga su nam ispričali kako su postali ovisnici i kako su došli u zajednicu. Iznenadilo me to što nemaju nikakva kontakt s vanjskim svijetom tako ne znaju aktualne vijesti o štrajku ili rezultate lige prvaka. Bude se dosta rano i cijeli dan im je ispunjen raznim aktivnostima od čišćenja štale, izrade ukrasa od keramike pa sve do igranja nogometa. Stigavši u Nazorovu osjećao sam se tjeskobno jer nisam znao u kakvim uvjetima žive ta djeca. Bio sam iznenađen time što je dom bio iznimno uređen i lijep. Nakon što smo djeci podijelili slatkiše krenuli smo se igrati s njima vrijeme je brzo prošlo i ubrzo smo morali krenuti. Rastanak s djecom bio je dosta težak kako meni tako i njima neki su pitali smiju li ići s nama. Put nazad je prošao u veselju i pjesmi.

Domagoj: Djeca su bila energetična i vesela

Prvo smo posjetili Cenacolo. Tamo je u početku bilo dosta zanimljivo, ali kako smo sve dublje i dublje ulazili u ovisnosti o kockanju i drogi, sve više i više mi je bilo žao tih ljudi. Na kraju mi je bilo malo dosadno. U Zagrebu tijekom slobodnog vremena mi je bilo odlično. Probao sam kinesku hranu prvi put u životu i mogu reći da sam ugodno iznenađen. Nema sumnje da je najzanimljivije bilo u Nazorovoj. Djeca su bila energetična i vesela, što mi se jako svidjelo. Na putu kući sam spavao.

Iva: Htjela bih u budućnosti volontirati

U subotu smo posjetili zajednicu Cenacolo i Dječji dom Zagreb. U zajednici su nas dočekala dva muškarca koja su nam ispričala svoje priče. Njihove priče su se podosta razlikovale osim u tome što su obojica na neki način vodili lažan život u kojem nisu htjeli priznati da imaju ovisnost, no, zahvaljujući ljudima u njihovom životu koji su prepoznali njihove probleme, uspjeli su se vratiti na pravi put. Shvatila sam da je vrlo lako skrenuti s puta i pokušati olakšati svoj život nekim sredstvima. U početku nam to može biti zabavno i zanimljivo, ali u daljnjem životu nam to može samo naškoditi. U Dječjem domu Zagreb dočekala su na djeca uzvikom: “Evo ih, stigli su!” Tu su bila djeca predškolskog uzrasta.

Oni malo stariji su bili vani i igrali se na igralištu, dok su djeca do tri godine bila unutra. Ja sam svoje vrijeme u domu provela s jednim malim dječakom. Isprva je bio uplašen i vjerujem malo zaprepašten što je došlo puno ljudi na koje nije navikao. Nakon nekog vremena se malo opustio i uzeo loptu. Prebacivao ju je iz jednog plastičnog broda u drugi, a ja sam mu pomagala da dođe do nje. Voli trgati listove s cvijeća i jako ga je zabavljalo kada sam mu micala ruku od listova i neprestano se smijao. Kada bi prošao auto, on bi znatiželjno pogledao prema cesti i viknuo: “Brm brm, auto!” Razveselilo me to što ga je sve zanimalo i drago mi je što sam provela vrijeme s njim. Znam da je još malen, ali se nadam da sam mu uljepšala dan našim kratkim druženjem i vrlo radi bih ga ponovila jer mi je ostao u jednom od najljepših sjećanja koje ću teško zaboraviti. Posjet domu me podsjetio koliko sam zahvalna za svoju obitelj i svoj dom i htjela bih u budućnosti volontirati u tom domu ili pomoći toj djeci na bilo koji način. (www.icv.hr, adf; zj)