U velikoj bitci koju su posjetitelji Srednjovjekovnog viteškog turnira na Jankovcu prošli vikend mogli doživjeti, hrvatske vitezove je u borbi protiv osmanlijske vojske vodio Vlado Grgić – Crni, predsjednik Reda vitezova Ružice grada, udruge koja osim što je član organizacijskog tima turnira, ove godine slavi i jubilarnu desetu godišnjicu postojanja.
– Na samom početku kada smo krenuli s udrugom, na momente sam si znao pomisliti „Toliko godina imaš, a ti mlatiš drvenim mačem, jesi ti sav svoj?“ – kroz smijeh otkriva V. Grgić, ali svatko tko ga zna ili ga je imao prilike upoznati zna da su godine, što se tiče pravog viteštva i utjelovljenja duha Srednjeg vijeka, samo broj.
Odrastanje ispod Ružice grada usadilo je u njega fascinaciju zidinama, no način funkcioniranja bivšeg sistema otežao mu je put dolaska do informacija o temi koja ga je zanimala. No nakon Domovinskog rata informacije su postale znatno dostupnije.
– Krenulo je istraživanje te sam kroz medije doznao da su počeli prvi viteški turniri. Odmah sam zvao dečke iz Donje Stubice koji organiziraju Seljačku bunu i tako je sve počelo, s osmero ljudi koji u šumi treniraju s mačevima. Imali smo fantastičnu podršku ali i, kako to već ide jedno s drugim, veliki podsmijeh od strane ljudi. Međutim, nakon godinu dana kad su vidjeli da je ovo čime se bavimo izuzetno atraktivno i da postoji interes, sve se promijenilo iz temelje – prisjeća se V. Grgić početaka udruge koja danas broji preko sto članova od kojih su većina – žene.
S ponosom odapinju strijelu, vitlaju mačem te muškarce dovode u red
Kada je udruga krenula s radom, članovi su redom bili samo muškarci ali nakon 6 godina situacija se drastično promijenila. Trenutno Red vitezova Ružice grada broji više ženskih nego muških članova, hrabrih djevojaka koje se znaju boriti te rukovati lukom i strijelom, ali i mačem. Neke čak i malo „predobro“.
– Imamo 16-godišnju članicu koja je dobra djevojka, mirna i sitna ali nema tko nije dobio od nje, sve nas je dovela u red – smije se Crni te objašnjava da je mačevanje kao ples, najbitnije je osluškivati i pratiti protivnika što je samo po sebi zahtjevno, pogotovo sa punom opremom na sebi.
Upravo je oprema, otkriva V. Grgić, najveće bogatstvo udruge. Odjeću su šivali sami a u sve ostalo ulagali vlastitim novce. Iako je ukupna vrijednost opreme udruge (među kojom se, osim lukova i strijela te mačeva, ističu koplja, kubure, topove te čak i katapulti) blizu 400.000 kuna, ponekad je veći problem nabavka i čekanje.
– Postoji više ljudi koji kuju mačeve ali to je tip mača za gledanje ili za staviti na zid kao ukras. Na području Hrvatske, mačeve baš za mačevanje radi samo jedan čovjek u Hrvatskoj. S obzirom da mačevi za te potrebe moraju biti jako izdržljivi, njihov nastanak je velik i dug proces. Jedan mač se kuje mjesec dana a kovač, ako je vrstan, istodobno može raditi na tri – objašnjava te dodaje kako nijedan mač nije isti, svaki je jedinstven i rađen točno po povijesnim događajima i osobama kakvi su bili u Srednjem vijeku.
Dobar dio te opreme doputovao je sa svojim vitezovima i na jedan događaj na sudjelovanje u kojem su članovi udruge izuzetno ponosni – sudjelovanje u snimanju dva nastavka svjetski popularne serije Igra prijestolja. Time su postali jedina udruga na svijetu kojoj je to pošlo za rukom.
– Kroz sve ove godine, upoznao sam neke jako dobre ljude kojima se itekako svidjelo ovo što mi radimo i kada su vidjeli naš metodičan i ozbiljan pristup svakom svojem nastupu, pitali su nas je li smo zainteresirani za snimanje u Dubrovniku, itekako da smo bili – govori kroz smijeh te dodaje kako su kriteriji za snimanje bili jako oštri, na prvom snimanju ih je od 15 prijavljenih prošlo 12.
Osim Igre prijestolja, članovi udruge su sudjelovali i u snimanju holivudskom spektakla Robin Hood.
– Na snimanju je bilo fantastično i dosta zahtjevno, neke scene od dvije do tri minute su se snimale danima. Pola Straduna je bilo odjeveno u neku sasvim drugu odjeću, građevine također. Kada prođeš kroz ta ogromna vrata i postaneš dio spektakla, sam sebi ne vjeruješ da se nalaziš tamo. I sada kad se sjetim osjetim strahopoštovanje – priznaje Crni te kaže kako se iskustvo rada s glavnim glumcima i na seriji i filmu ne može platiti ničime te da zlata vrijedi.
Još jedno iskustvo zlata vrijedno u radu udruge, kruna njihovog rada kako vole reći, je i zadnji događaj u godini u kojem sudjeluju.
– Nama godina počinje početkom veljače Seljačkom bunom u Donjoj Stubici te smo od prvog tjedna svibnja do kraja listopada na turnirima, jedva uspijemo sve odraditi. Ali na kraju godine, svake godine pred Novu godinu, radimo nešto posebno, Zimsku bajku. To je priča o vitezovima i razbojnicima, vilama i vješticama i dobru koje pobjeđuje zlo. S tom predstavom nastupamo u SOS Dječjem selu, dijelimo darove te na taj način djeci, koja nažalost nemaju roditelje i obitelj, na jedan način pokušavamo prenijeti toplinu svega onog što smo radili tijekom godine i uljepšamo im blagdane – zaključuje Vlado Grgić – Crni.
Karlovački streličari i ove godine glavni „negativci“ turnira
U vizualno impresivnoj i tehnički zahtjevnoj borbi između hrvatskih vitezova i osmanlijske vojske koja je prijetila osvajanjem Jankovca, u ulozi neprijatelja s Istoka bili su članovi Streličarskog kluba Dubovac iz Karlovca. Između aktivnosti tijekom dana i borbi s neprijateljima odmarali su na tepisima ispod šatora koji je privlačio pažnju i znatiželju prolaznika svojim orijentalnim uređenjem.
– To su naše pripreme za bitku, izvalimo se na tepih i pričamo o strategiji – smije se Dražen Leš iz Streličarskog kluba Dubovac iz Karlovac koji je dio Srednjovjekovnog viteškog turnira od njegova samog početka.
Streličarski klub Dubovac kao sportski streličarski klub postoji već 20 godina a posljednjih 15 je i srednjovjekovna udruga koja aktivno sudjeluje na sve popularnijim viteškim turnirima i manifestacijama.
Po savjete „Yodi“ za tursku kulturu
– Prije 15 godina se kod nas u Hrvatskoj počela razvijati ta scena i srednjovjekovni turniri su ljudima postali zanimljivi. Na počecima tih manifestacija mi je bilo čudno kako su se uvijek borili vitez protiv viteza, odnosno Hrvat protiv Hrvata, što mi nije imalo logike kad su dio naše povijesti Osmanlije, Turci koji su osvajali na našim prostorima i išli prema Beču. Tako smo mi kao klub odlučili da se udruga počne baviti oživljavanjem osmanlijskog vojnika janjičara i eto – o prelasku iz hrvatske u tursku uniformu, s čijim izgledom i izvedbom su jako zadovoljni, priča D. Leš.
– Da bi naučili što je više moguće o turskoj kulturi i bilo što više autentični, posjetili smo Petera Kozu u Slovačkoj koji je Yoda za tursku kulturu. On zna sve, kako je tko odjeven, tko je tko po rangu, kako se smio nositi jatagan (vrsta turskog mača) i pod kojim kutom se nosi kubura, sve čovjek zna. Čak nas je učio i turske molitve koje su se izgovarale prije odlaska u bitku – zaključuje Dražen Leš. (www.icv.hr, ea)
[g-gallery gid=”560047″]