Ankica i Stjepan Anđelić proslavili pola stoljeća zajedničkog života: Razumijevanje i vedar duh očuvali dugovječnu ljubav

Danas su neka druga vremena, vremena prebrzog života. Ne stigneš se ni okrenuti, djeca su narasla, odlaze, ljubav ostaje prolazna stanica. Rijetke su one obitelji koje sve na vrijeme uspiju posložiti, uživati u svakom danu, ali ipak ih ima. Ali ako želiš ispričati pravu obiteljsku bajku, moraš malo pogledati u prošlost, u ona dobra stara vremena kada su ljudi naporno radili, ali imali vremena za sve. Iz tih vremena dolaze najljepše ljubavne i obiteljske priče pa tako i ona Ankice (69) i Stjepana (71) Anđelića iz Čačinaca koji su nedavno proslavili pola stoljeća zajedničkog života i ljubavi. Oboje iz skromnih obitelji, ali oduvijek bili vrijedno i radišni. Upoznali su se dok je Ankica još bila školarka.

-Bila sam osnovnoškolka kada je Stjepan iz mjesta Balinci došao u Čačince raditi i odmah smo se nekako zagledali jedno u drugo. Kada sam završila osmi razred, počeli smo sve više viđati, i tri i pol godine je trajala naša veza i to s prekidima i onda su došli svatovi kada sam imala 18,5 godina – priča Ankica te iznosi zanimljivu anegdotu zašto ”s prekidima”:

-Jedno vrijeme nismo bili zajedno jer se dogodila situacija da se moj Stjepan sviđao jednoj drugoj djevojci, a mi smo bile dobre, no nismo znale da se radi o istom dečku. I onda kada smo jednom putovale vlakom u razgovoru smo dokučile da pričamo o istom dečku i ja sam joj čak dala njegovu adresu, pa mislim neka bude što bude – priča Ankica, a Stjepan nastavlja ovu zanimljivu priču: 

-U to vrijeme ja sam otišao u vojsku i dobivao pisma od obje. Odjednom, nema više pisama, ja tužan u vojsci i ne znam što se događa. Nisam se puno raspitivao, čekao sam da dođem kući pa da riješimo zavrzlamu. Kada sam se vratio, otvorio sam gostionu pod nazivom ”Sedam kotača” koja je do tada bila od moje tetke i tetka gdje sam i ja radio prije vojske. Tamo negdje pred blagdane, Ankica je s prijateljicama došla u moj lokal i tu smo se opet sreli, popričali i ja sam je naravno pratio kući i tada smo ponovno krenuli u vezu. I, da, vrlo brzo smo se odlučili zaručiti, moram priznat punac baš nije bio oduševljen jer je dobro znao što se događalo, no mi smo odlučili, idemo u Osijek kupiti prstenje – priča Stjepan. Svatovi su bili skromni, u Ankičinoj obiteljskoj kući, ali kako kažu bilo je jako veselo. Potom je Stjepan počeo raditi u tadašnjem orahovačkom Hotelu i postao cijenjen ugostitelj u cijelom kraju.

-Vodio sam tada i ugostiteljski objekt na orahovačkom Jezeru deset sezona. Jezero je tada bilo izuzetno posjećeno, znalo se preko 800 parkirnih karti prodati, trebalo je raditi velik posao da bi sve bilo na visokom nivou. Dobili smo dvoje djece, sina Marija i kćer Marinu. Kasnije je i supruga počela raditi u ugostiteljstvu i iz tog zanimanja smo oboje otišli u mirovinu – kaže Stjepan, a Ankica priča kako su njihov najveći uspjeh sretna, zdrava  i zadovoljna djeca te kaže što ih je očuvalo sve ove godine: 

-Prije svega puno razumijevanja i međusobne tolerancije. Uvijek volim reći da često treba šutjeti, kažem ovim mladim parovima, morate ponekad povući ”ručnu”, ono staviti vode u usta pa kad se ugrije, promijenite u drugu. To je ono, jednu večer prešutiš, pa drugo jutro mirno kad se ohladiš razgovaraš i sve riješiš. Ako se voliš, sve se da riješiti. Puno smo mi toga prošli, život nas nije mazio, a nikada neću zaboraviti vrijeme Domovinskog rata kada je Stjepan bio ranjen. Došli su mi njegovi suborci na vrata, a budući da je i sin Mario bio na ratištu, prvo sam pomislila da je njemu nešto. Danima sam sama vozila u osječku bolnicu da vidim kako je. Srećom, opravio se i sve je dobro završilo – prisjetila se Ankica. Oboje su iznimno dobri i ljudi vesele naravi, svih poznaju i poštuju, Ankica je i danas članica KUD-a Čačinci, a Stjepan braniteljskih udruga. Rado se odazivaju na sva druženja i to je ono što ih čuva, vesela narav, zajedništvo i veliko srce. Zlatni pir proslavili su s rodbinom i velikim brojem prijatelja, plešući do ranih jutarnji sati, baš onako s velikim osmijehom kakvim su pobijedili sve životne probleme. (www.icv.hr, vg)