ODJECI KORONE Antea Rap iz Danske: Jednom ću pričati kako sam diplomu dobila polažući ispite u pidžami

foto: privatni arhiv

Iza nas je “lockdown” i vrijeme opće izolacije u doba pandemije koronavirusom i polako smo se vratili nomalnom životu. Mnogi su “život u doba korone” pospremili na sigurno u ladice sjećanja, vrativši se redovnim navikama. No Virovitički list spremao je iskustva naših čitatelja, pisali su nam i djeca, i mladi, i umirovljenici, o tome kako se nose s koronom i njenim utjecajem na život, u doba kad je bilo najteže.

Zato vam ovaj put donosimo članak koji je za Virovitički list napisala Antea Rap iz Slatine, a koja studira u Danskoj. Na duhovit način opisala je kako životne promjene koje je namentuo koronavirus izgledaju iz perspektive jedne studentice.

foto: privatni arhiv

IZVJEŠĆE IZ TAMO, TAMO DALEKO

1, 2, 3, tonska proba, 1, 2, 3
Čujemo li se?
Da?
Odlično.

Dobra večer poštovani čitatelji, javljam se s Europskog sjevera. Imam blagi dojam da je veza malo lošija i stoga molim da uvažite moje iskrene isprike u nezamislivom slučaju da se stvarna situacija ili pojedine vijesti mrvicu iskrive. Znajte da to nije do subjektivnosti reportera već do prethodno spomenutog lošeg signala kojem se zasigurno na putu prepriječila koja zatvorena granica.

Moja lokacija je točno 57°02′52″N 9°55′07″E. Ili, normalno rečeno, nalazim se u Aalborgu, gradu na sjeveru Danske. Koga vraga radim tu negdje Bogu iza nogu, gdje ni sunce ne sija? Uglavnom spavam, žalim se na vrijeme, kukam jer pada kiša i uporno zaboravljam kišobran, perem ruke, pravim se da ne čujem kad netko kihne u mojoj blizini, prodajem zjake i joj da, studiram ovdje. Na prvoj sam godini grafičkog dizajna, drugom semestru, da budem preciznija.

foto: privatni arhiv

Inače, pod normalnim okolnostima, stvari ovdje funkcioniraju kao po loju. Svi studenti koji su stanovnici zemalja Europske unije imaju pravo na stipendiju od strane države. Dok god ispune određene uvjete, jedan od kojih je da imaju studentski posao od minimalno 10 sati tjedno. Stipendija i plaća zajedno omogućavaju poprilično lagodan život, bez potrebe da se zivkaju roditelji za novce. Jedini problem je doći do tog nesretnog posla, ali jednom kad sjedne prva plaća, sve brige odu kroz prozor i sav se trud isplati. Nije da se hvalim, ali meni je trebao čitav jedan semestar da dođem do tog blaženog posla. Uz par prepreka i loših iskustava na putu napokon sam se dočepala i tog aspekta iz svijeta odraslih. I onda je došla korona. Dovraga.

Radila sam punih tjedan dana u jednom japanskom restoranu, jela sushi za ručak i uživala u životu i onda mi se odlučio nasaditi tamo neki virus. Pf!

Kao i svugdje drugdje, stvari su se odvijale normalno u početku, ali čim su brojevi zaraženih skočili iznad 500-tinjak, Danska je bila među prvima u Europi koja je poduzela drastičnije mjere. Gotovo preko noći zatvorene su bile sve škole, fakulteti, javne ustanove koje nisu neophodne za život, obrti te sve trgovine osim supermarketa i apoteka. Sjećam se da je bila srijeda i svi smo na predavanju razgovarali o tome hoće li se idući dan održati nastava. Dok smo te večeri stigli doma i otvorili vijesti sve je bilo odlučeno – nitko ne izlazi nigdje.

foto: privatni arhiv

Nastavu su nam organizirali putem interneta. Ionako je popriličan aspekt obrazovanja vezan sa internetom tako da tu nije bilo nekog velikog problema. Naime, ustrojeno je tako da sve materijale koje obradimo na fakultetu možemo naći na portalu koji koristi škola i na kojem svi imamo račun. Sasvim slučajno, taj portal uključuje i izmjenjivanje poruka te održavanje video konferencija koje omogućavaju jednostavnu komunikaciju u ovakvoj situaciji.

Najveća promjena je uključivala naviknuti se slušati profesore preko mikrofona i sa smetnjama internetskog signala, a ne uživo. To i ustati se na vrijeme i iz kreveta pratiti nastavu. Moram priznati da je to bilo osobito izazovno, jer mi je nekako puno lakše natjerati se da odem do faksa i sjedim u učionici nego da upalim računalo na vrijeme. Hvala bogovima interneta na onom portalu, i blaženi bili oni koji su ga smislili.

Eh, da i još je čudno polagati ispite preko interneta, ali što se sad tu može? Jednog ću dana ponosno pričati kako sam dobila svoju diplomu time što sam položila najmanje dva ispita u gornjem dijelu pidžame te s jednom čarapom. I da vam odmah odgovorim na pitanje, ne znam gdje je druga čarapa.

foto: privatni arhiv

Čovjek bi pomislio da, sada kada imam slobodnog vremena skoro na bacanje radim rakete u dvorištu ili nešto ali ne… istina je da većinu vremena spavam. A što je najgore od svega, dok spavam pola vremena sanjam gluposti koje su nekad bile svakodnevica. Prošli tjedan sam sanjala da idem u šoping… a tjedan prije toga da idem frizeru. Mislim stvarno. Tako i spavanje čovjeku dosadi. Dobro, nije da samo hrčem i ubijam oko, naravno odradim sve za fakultet i osim toga tri puta tjedno odlazim na posuđeni posao kao privremena pomoć jednoj velikoj ali neopisivo zabavnoj obitelji s petero djece i šest pasa.

Nekad čak odem i u šetnju ako je lijepo vrijeme, što je tu blaga rijetkost, ali zna se dogoditi da se sunce zabuni i pojavi. Ali i to postane dosadno s vremenom. Na primjer: jučer sam išla u šetnju lijevo, prekjučer desno, a sutra bi mogla opet lijevo, nema mi druge… Ili da probam unatraške?

Šalu na stranu, stvarno nije toliko loše. Mislila sam da su ovdje mjere stroge ali nakon što sam pobliže čula o situaciji u Hrvatskoj shvatila sam da nije ni za usporedbu. Ovdje nam ne treba pismena propusnica da bi otišli negdje. Nekako se ljudi sami od sebe drže pravila. Istina je da su malo paničarili kad je karantena krenula pa su pokupovali sav kvasac u trgovini, ali nakon prvobitne krize za gljivicama smirila se situacija. Naravno, na ulazu u svaku trgovinu stoji dezinfekcijski gel za ruke, odmah pokraj obveznih plastičnih rukavica, i obvezno je držati razmak ispred blagajne ali to bi otprilike bio danski vrhunac drastičnosti. Čak i javni prijevoz radi. Samo što nema toliko ljudi koji se njime voze, ali radi i dalje.

foto: privatni arhiv

Sada se život vraća u normalu. Postaje dosadno do te mjere da bih gledala zlatne ribice kako se utrkuju po akvariju, i ne samo to već bi i platila ulaznicu za takav uzbudljiv događaj.

A sada, laku noć poštovani čitatelji. Iako ovo možda čitate ujutro, svejedno ću reći laku noć jer vjerojatno upravo sad idem spavati, po tko zna koji put danas. A možda već i sanjam nešto što smo bili radili onih davnih dana kada korone nije bilo.

I ne, još uvijek nisam našla drugu čarapu. (www.icv.hr, foto: privatni arhiv A. Rap)

foto: privatni arhiv