Članovi HPD-a Papuk proveli su tri dana istražujući Srednji Velebit. Bila je to prava avantura ispunjena izazovima, a nakon koje će ostati lijepe uspomene. Doživljaje s puta odlučile su s javnosti podijeliti Ana Tomac i Dubravka Sabolić.
– Trodnevni planinarski izlet na Srednji Velebit detaljno je isplaniran još prije dva mjeseca. Rezervirano je noćenje u hostelu u Baškim Oštarijama, osiguran je prijevoz autobusom, isplanirani su usponi na četiri velebitska vrha, a planinari su dogovorili s poslodavcima jedan dan godišnjeg odmora. No pred sam polazak saznali smo da je prognoza vremena izuzetno nepovoljna. Što napraviti? Odluka je brzo donesena – dobro ćemo se pripremiti za najavljene vremenske nepogode i putujemo
Od detaljnog plana puta jedino je polazak i dolazak točno odrađen. Sve ostalo bila je čista improvizacija!
Prvi dan – petak, 25. rujna
Umjesto planiranog uspona na Kizu, najprije smo uživali u šetnji i kavi na prekrasnim Rastokama. Zatim smo posjetili Baraćeve špilje koje se nalaze oko 6 km istočno od Rakovice i koje su proglašene posebno zaštićenim područjem prirode i geomorfološkim spomenikom. Prije dolaska u Baške Oštarije otišli smo u Smiljan i popeli se na vrh Krčmar (773 m).
To je kamena glava s koje se pružaju prekrasni vidici na cijelu Liku, susjednu Oštru, velebitske vrhove i na grad Gospić. U Hrvatskoj planinarskoj obilaznici Krčmar je zamjenski vrh za kontrolnu točku 14.2. Oštri Medvjeđak.
Dan je ipak prošao prilično ispunjeno pa smo radosni stigli do hostela. No morali smo još malo pričekati u autobusu dok veliki pljusak, koji se iznenada spustio, nije malo oslabio.
Drugi dan – subota, 26. rujna
Unatoč našim nadanjima i željama, vrijeme ne odstupa od predviđene prognoze. Kiša pada od jutra. Nakon doručka naša adrenalinska ekipa oblači kišne kabanice i odlazi poučnom stazom preko vrha Debela kosa do vidikovca Kubusa i Prpinog doma. Mokri, vraćamo se u hostel. Od planinarskih užadi pravimo sušilicu jer sva odjeća koju smo imali na sebi mora na sušenje. Kratko se oporavljamo, uzimamo ili posuđujemo rezervnu opremu i odlazimo na vrh Kizu (1278 m) koji pripada skupini Dabarskih kukova, neobraslih kamenih vrhova što izviru iz šume u južnom dijelu Srednjeg Velebita.
Iako smo vjerovali da će kiša uskoro prestati padati, to se nije dogodilo. Da bi avantura uspona bila upečatljivija, pobrinuo se i mjestimično jak vjetar. Vidljivost je bila loša, ali ljepota staze svejedno nam je oduzimala dah. Ipak, putem ne fotografiramo jer nam je hladno za prste, a kiša koja pada smočila bi nam fotoaparate i mobitele.
Uspon zbog vremenskih nepogoda završavamo kod natpisa vrha i žiga. Zbog vlastite sigurnosti ne penjemo se na vršnu stijenu.
U hostelu iz torbi vadimo zadnje komade rezervne opreme. Domaćini su upalili grijanje pa odjeću i gojzerice koje će nam trebati sutradan raspoređujemo po radijatorima. Imamo još dovoljno vremena da svi zajedno opet odemo u Smiljan, ali ovaj put u Memorijalni centar Nikole Tesle. Zanimljivo nam je tamo, čak i onima koji su ga posjetili već nekoliko puta.
Kasno poslijepodne, nakon povratka u Oštarije, kiša je prestala pa svi odlazimo do Kubusa. Na nebu se pojavila duga, a s vrha Kubusa se ovaj put vidi i more.
Subotnje kišno i svježe poslijepodne proveli smo u Smiljanu, rodnom selu Nikole Tesle, gdje je rođen 1856. godine. Posjetili smo Memorijalni centar i u njemu Teslinu ispitnu stanicu s demonstracijom rada Tesline zavojnice (bežični prijenos energije). Pogledali dokumentarni film o životu velikog izumitelja. Rodnu kuću gdje je prikazan životni put i replike izuma koji su zauvijek promijenili svijet.
Uz rodnu kuću nalazi se gospodarska zgrada i parohijska crkva sv. Petra i Pavla u kojoj je Teslin otac vršio parohijsku službu. Ispred rodne kuće je spomenik (rad akad. kipara Mile Blaževića) izrađen od srebrnasto – bijelog duraluminija, simbolizira Teslinu ulogu u svijetu novih tehnologija.
Treći dan – nedjelja, 27. rujna
Napokon je osvanuo suh dan. Odlazimo na uspon na Ljubičko brdo (1320 m), čiji se vrh vidi iz Baških Oštarija. Iako je uspon relativno oštar, uživamo u prekrasnoj stazi koja vodi najprije kroz bukovu šumu, a zatim izlazi na travnati dio. Često zastajkujemo kako bismo uhvatili dah, ali i zbog fotografiranja. Nakon oštrog uspona dolazimo do hrpta.
Put postaje lagan i za nekoliko minuta stiže se do vrha. Vidici su čarobni na sve strane pa stalno zastajemo, divimo se pogledu, fotografiramo, čudimo se moru s jedne strane i snježnim sjevernovelebitskim vrhuncima s druge strane. Dok se na vrhu jedan dio ekipe opušta i odmara, onaj drugi, adrenalinski i brži dio ekipe odlazi na vrh Metlu.
Metla (1288 m) je istaknuti vrh na ličkom rubu velebitske visoravni. Staza do vrha je lijepa, ali na dijelu kod Filipovog kuka pomalo i opasna. Ali adrenalinskoj ekipi to nije problem pa na vrh stižu prije predviđenog vremena. Na vrijeme se vraćaju u Oštarije i pridružuju se prvoj ekipi na ručku. U Viroviticu se vraćamo malo prije 22 sata, baš kako je i planirano. Iako je jedino vrijeme polaska i povratka bilo po planu, svidjelo nam se na Oštarijama pa smo se dogovorili da ćemo im se svakako opet vratiti.
Izlet na Srednji Velebit bio je još jedna izvrsna lekcija o ljepotama naše domovine, ali i kvaliteti druženja ljudi različite dobi, međusobnoj toleranciji, optimizmu, pomaganju te živi dokaz da različitost itekako obogaćuje. Uskoro se vidimo na nekim drugim planinarskim i životnim stazama!
(www.icv.hr, at, ds, foto: HPD Papuk)
[g-gallery gid=”607265″]