Koje dječje strahove možemo očekivati u kojoj dobi i kako se s njima kao roditelj i odgajatelj nositi? Može li um, loša misao, ubiti i tijelo? Koja je korist emocija? I…sam ili usamljen, pitanje je sad. Sva ova pitanja zanimljive su teme koje na stručan, a opet pristupačan način čitateljima približava Virovitičanka Sandra Matošina Borbaš, univ.spec. prof. psihologije. Sandra je Virovitičanima već poznata kao autorica i suatorica dvije knjige popularne psihologije, a dio čitatelja prati je i kroz kolumne koje objavljuje na portalima.
Za oko nam je posebno „zapela“ posljednja, objavljena na portalu psiholoski-prostor.org, vezan uz raščlambu samoće i usamljenosti, savršeno prikladna i aktualna u jednoj od najneobičnijih godina koje su iza nas.
U nastavku teksta kolumnu ćemo prenijeti, no prvo smo odlučili sa Sandrom razgovarati o tome što ju je potaknulo da uz svoj rad kao psihologinja u Centru za socijalnu skrb, predsjednica Udruge za Down sindrom Virovitičko-podravske županije i druge društveno značajne aktivnosti kojima se bavi vrijeme posveti i pisanju.
Kako je ove godine koronariza svaku djelatnost prilagodila novim uvjetima, tako od njih nije izuzeto ni novinarstvo. Ovo je jedan od intervjua koji smo, umjesto licem u lice, odradili mailom, možemo reći, sukladno mjerama.
– Moram priznati, moja struka je moja prva, a pisanje i pisana riječ je moja druga ljubav – odgovara nam mailom S. Matošina Borbaš.
-Već niz godina spajam ove dvije ljubavi i pišem o zanimljivim temama moje struke. Imam sreću da sam psiholog, pa je veliki broj tema iz moje struke zanimljiv ljudima, jer se zapravo govori o njima, o ponašanju, funkcioniranju pojedinaca. Izdala sam dvije knjige popularne psihologije, pisala sam puno za Internet portale i kolumne (virovitica.info, ordinacija.hr, Sensa…) pa je tako logično došao i nastavak na psihološkom prostoru. Javila sam se kolegi Domagoju, jednom od urednika portala, kada je objavio da bi formirao Psihološki prostor, i bez ikakvih teškoća smo otpočeli suradnju – piše.
PISANJE I KAO TERAPIJA
Kako odabrati temu, pitali smo.
-Teme biram samostalno, što je meni interesantno i što mislim da bi bilo interesantno ljudima. Obično su to neke aktualne teme, nešto što smatram da bi ljudi voljeli pročitati i razumjeti bolje. Nekada je tema odabrana radi moje frustracije postojećom situacijom, pa mi onda pisanje o njoj predstavlja oblik terapije- iskreno opisuje psihologinja Sandra.
Na upit može li procijeniti što je ljudima danas najviše potrebno, na temelju dosadašnjeg iskustva koje se odnosi na dugogodišnji rad sa cijelim obiteljima, odgovorila je kako joj prvo na pamet pada – strpljenje.
-Vještina strpljenja je nešto što se i sama godinama vježbam, jer mi se nekako čini da je društvo danas prebrzo – sve bi prebrzo. Brzo bi dobre i kvalitetne odnose, brzo bi odgojili djecu, brzo bi napredovali, brzo bi nešto naučili, uradili… Sve bi brzo i nemamo strpljenja čekati. Drugo što smatram da je velika teškoća u društvu su nerealna očekivanja. I to posebno od drugih. Ne govorim o netočnim, ne razumskim i ne logičnim očekivanjima. Naša očekivanja spram drugih mogu biti vrlo logična. Ali su nerealna – ako nikada nismo od drugih dobili nešto, a mi to očekujemo, gdje je zapravo problem? Kako bi Einstein rekao „Ludost: raditi istu stvar iznova x puta i očekivati drukčije rezultate“- smatra.
Mnogi su ove godine u različitim priručnicima za samopomoć nastojali doći do odgovora vezanih uz stanje u kojem su se zatekli zbog krize i koronavirusa. Na internetu i u pisanoj literaturi zaista je velik broj autora na tu temu. Ipak, na stranici psiholoski-prostor.org ne mogu objavljivati oni autori koji nemaju bar osnovne uvjete – završen magistarski ili diplomski studij psihologije.
-Ono što je najveća prednost Psihološkog prostora je to što je okupio odličnu ekipu stručnjaka – puno je psihologa uključeno u rad portala i to su sve ljudi koji imaju znanja i iskustva u onome što pišu. Svi tekstovi su znanstveno utemeljeni te je želja portala pružiti ljudima, u ovoj hiperinflaciji sef help portala i izvora, pravu, znanstveno utemeljenu informaciju o ljudskom ponašanju. Mnogi ljudi, koji nisu educirani za to, uzimaju si pravo da tumače ljudsko ponašanje „po osjećaju“ ili po tome što su „neke stvari meni pomogle“. Ali ljudsko je ponašanje kompleksno te je važno pri savjetima i uputama voditi se znanstveno utemeljenim podatcima. A upravo to pruža portal – smatra autorica koja je svoju kolumnu odlučila podijeliti i s čitateljima ICV-a.
O čemu je, dakle, riječ, kada govorimo o samoći ili usamljenosti, pročitajte ovdje:
Sam ili usamljen – pitanje je sad
Idealna slika za „postati“ na Instagram – sjedim u parku/kafiću/uz bazen/predivno uređenom dnevnom boravku, okružen prijateljima, prekrasno smo obučeni, smijemo se i zabavljamo kao nikad u životu.
Brojni su Instagram profili prepuni takvih slika. Koje su, doduše, često namještene, ali izgledaju prekrasno. I to nam dovoljno govori o tome što je „must have“ u socijalnom životu – puno prijatelja, izlasci, druženja, zabava. Ako netko, kojim čudom, živi prosječnim životom i ne provodi svaki slobodnu sekundu na taj način, stvara se dojam neuspješnosti, kao da nešto nismo dobro napravili kada iz našeg života i naše svakodnevnice ne možemo napraviti takve lijepe fotografije.
Drugim riječima – nemamo li bogat socijalni život prepun raznih dogodovština, onda smo usamljeni, a ako smo usamljeni onda nešto nije u redu s nama. Pritisak za stvaranje idealne socijalne slike posebno je velik u adolescentnim godinama i godinama mladosti, a u kasnijim godinama ipak opada – formiraju se neke druge vrijednosti kojima procjenjujemo kvalitetu svog socijalnog života, a to definitivno nije broj prijatelja i poznanika. I možda malo više cijenimo samoću, nego što smo to činili ranije.
Orlovi lete sami
No, krenimo od početka – definiranja pojmova. Što je to usamljenost, a što samoća i postoji li uopće razlika između ta dva pojma?
Usamljenost se najčešće definira kao osjećaj patnje ili tuge radi nedostatka kvalitetnih odnosa s drugim ljudima te čežnje za istim. Zanimljivo je da su neurolozi otkrili da se usamljenošću bavi isti centar u mozgu koji je zadužen za bol. Potreba za osamom je ponašanje kojem pribjegavamo kada se osjećamo preopterećeni, umorni te nam je potrebno neko vrijeme da se „saberemo“, presložimo misli i prioritete. Pojednostavljeno rečeno – usamljenost je nametnuta od drugih, a samoća je izabrana. Ljudi su vrlo različiti po svojoj potrebi za drugima – svi imamo potrebu za kvalitetnim i dobrim odnosima s drugima, ali razlikujemo se po intenzitetu te potrebe. Eysenck tu različitost definira kroz crtu ličnosti „introverzija – ekstraverzija“. Različiti smo po tome koliko ljudi i socijalnih podražaja može zadovoljiti tu našu potrebu za drugima. Najjednostavnije rečeno – nekome je dostatna jedna osoba da zadovolji potrebu za drugima, a nekome društvo je potrebno do 10 ljudi.
Važno je spomenuti da osoba koja je pretežno ekstrovertirana, otvorena i druželjubiva ponekad treba trenutke samoće i mira, dok introvertirana, zatvorena, suzdržanija osoba ponekad treba trenutke u kojima je okružena društvom. Ne možemo reći da je bolje biti introvert ili ekstrovert jer na to ne možemo utjecati, naprosto smo takvi i takvima se trebamo prihvatiti. No ako naš nedostatak potrebe za društvom ne prati osjećaj tuge ili patnje, ne možemo govoriti o usamljenosti.
Zašto smo usamljeni?
Model usamljenosti, koji možda najpotpunije prikazuje uzroke usamljenosti, razvio je Ami Rokach. On kaže da se osjećaj usamljenosti može pojaviti radi sljedećih faktora:
· Nedostatak intimnih veza – bilo radi socijalne izoliranosti ili nedostatka kvalitetnih odnosa s partnerom/icom, članovima obitelji, kolegama i poznanicima;
· Stresni događaji – događaji koji direktno utječu na promjenu u odnosima s drugima (preseljenje, promjena posla, gubitak partnera ili prijatelja);
· Osobni razlozi – odrastanje u „hladnoj“ obitelji bez topline i prisnosti, što rezultira smanjenim socijalnim vještinama, sniženim samopouzdanjem, vjerom u sebe te vjerovanjem da nismo dovoljno interesantni…
Usamljenost se povezuje s time da smo nesposobni ostvariti kvalitetne odnose, te samim time nismo dovoljno dobri. Posebno u ovo vrijeme umreženosti i brojnih pomagala u komunikaciji s drugima – aplikacijama, društvenim mrežama i sl. No, društvene mreže ne mogu pomoći smanjenju usamljenosti, čak suprotno. Istraživanje Melisse Hunt je pokazalo da postoji povezanost između korištenja društvenih mreža i osjećaja usamljenosti, ali ne u smjeru koji bi očekivali. Osobe koje manje koriste društvene mreže iskazuju i manju usamljenost, dok se osobe koje više koriste društvene mreže, osjećaju više usamljenima. Očito sama mogućnost da putem aplikacija i društvenih mreža budemo u kontaktu s drugima još više jača činjenicu da s tim „drugima“ ne možemo ostvariti kvalitetne odnose. Također je zanimljiv podatak do kojeg su došli kineski istraživači, a to je podatak da je usamljenost pozitivno povezana s generalnom patološkom upotrebom Interneta (korištenje Interneta za kockanje, online seks te druga neprimjerena ponašanja). To bi značilo da što imamo kvalitetnije i bolje odnose s drugima, manje smo skloni problematičnim oblicima ponašanja.
Tko je usamljeniji? Mladi ili stari, žene ili muškarci?
Usamljenost je vezana uz dob – tako se adolescenti i mladi te stariji ljudi češće procjenjuju usamljenima od ljudi srednje životne dobi. Nekako u srednjoj dobi osjećamo da smo dovoljno kompetentni za izazove koje nam život nudi te smo uspostavili dobre odnose s drugima koji traju već neko vrijeme, što nije slučaj s mladima i adolescentima koji tek ulaze u „odrasli“ život i stvaraju nove poslovne ili partnerske odnose. Kod starijih ljudi je usamljenost povećana, najčešće zbog toga što ostaju bez bliskih ljudi radi razloga povezanih sa zdravljem (nemogućnost druženja, izlazaka) ili smrću.
Što se tiče spolnih razlika, tu je priča nešto kompliciranija – iako neka istraživanja pokazuju da su žene češće usamljenije od muškaraca, druga istraživanja ne nalaze nikakve spolne razlike. Razlog takvih nalaza možemo naći u tome da žene i muškarci drugačije gledaju na usamljenost. Žene izvještavaju o većoj usamljenosti kada im nedostaje intimnost i povjeravanje u vezama (intimna usamljenost), dok se muškarci osjećaju usamljenije kada im nedostaje grupa prijatelja kojima bi se mogli obratiti za podršku (socijalna usamljenost).
Usamljenost je češća kod osoba nižeg socioekonomskog statusa – bilo radi nemogućnosti da si „priušte“ društvena događanja, izlaske na izlete ili na mjesta gdje se okupljaju ljudi, bilo zbog toga što se ne osjećaju uspješno i dobro, pa zbog niskog samopouzdanja niti nemaju potrebu za društvom. Usamljenost je povezana i sa školskim uspjehom – usamljeni učenici češće imaju nizak školski uspjeh, te češće ulaze u sukobe s vršnjacima ili učiteljima.
No, najveći prediktor (ili po naški „predviđač“) usamljenosti je ipak kvaliteta socijalne mreže. Ne broj ljudi s kojima smo okruženi, već kvaliteta odnosa s drugima. Što imamo više odnosa koje proglašavamo kvalitetnima, to je iskazani osjećaj usamljenosti manji.
I što sad?
Važno je snaći se u ovoj situaciji i ne dopustiti da fizička udaljenost znači i socijalnu udaljenost. Upravo na korištenje ovih termina psiholozi mjesecima upozoravaju. Naime termin „socijalna distanca“ ukazuje na otuđenje i usamljenost, dok „fizička distanca“ znači samo da nismo u fizičkom kontaktu, dok u emocionalnom, psihičkom i socijalnom i dalje možemo biti. Saslušati prijatelja možemo i putem telefona, video calla ili na sigurnoj udaljenosti (iako bi bilo dobro tu ubaciti i koji zagrljaj, no za sada se moramo od toga suzdržati), te na taj način pokazati brižnost, empatiju i zainteresiranost.
Upravo u ovom dijelu nam društvene mreže, aplikacije i sva komunikacijska pomagala mogu biti od velike koristi. Kavu s prijateljicama možda nećemo moći odraditi „uživo“, ali skuhati si kavu kod kuće i videopozivom povezati sve prijateljice te razgovarati i dalje možemo.
(www.icv.hr, mlo, psiholoski-prostor.org)